Antologijska serija, odnosno omnibus američkih nezavisnih filmaša Marka i Jayja Duplassa ”Soba 104” na HBO-u te prva Gavellina ovosezonska premijera ”Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” francuskog dramskog pisca Joëla Pommerata imaju ponešto zajedničkoga – prividno neobične situacije, događaji i problemi žanrovski se u kadru ili na sceni pretvaraju u komediju ili horor s rijetkim skokovima u izniman umjetnički proizvod.

Braća Duplass u početnim epizodama razvijaju priče o dadilji koja ne izlazi na kraj s izmišljenim dječakovim pričama, mormonskim svećenicima u svađi, a i ljudi putuju kroz vrijeme. Jedini zajednički element različitim narativnim linijama jest hotelska soba. Pommerat dvadeset fragmenata o krajevima ljubavi, ali s nekom kasnom Brucknerovskom vjerom u istu, oblikuje začudnim preslagivanjem imaginacije i realizma. Brak se ne sklapa jer je mladoženja spavao sa svim ženskim članicama obitelji mlade, dadilja čuva nepostojeću djecu, prostitutka zbog vjere u ljubav ne naplaćuje usluge svećeniku, muž s težinom posjećuje bolesnu ženu, a učitelj iz plemenitih razloga pušta dijete u krevet. Svaki je taj fragment zaseban, u njemu se pojavljuju posve drugi likovi, a povezani su citatom koji ironično podsjeća na ”Seks i grad” – ljubav jednostavno nije dovoljna.

Nizanje prizora svojevrsni je Pommeratov zaštitni znak. Tako prikazuje tamne strane roditeljstva u ”Tom djetetu” (Splitsko ljeto, 2013, r: Nenni Delmestre) u kojem naglašavanje naših općeljudskih nesavršenosti biva sličnim pucnjem u prazno kao i krajevi ljubavi u ”Ponovnom ujedinjenju dviju Koreja”. Do prvoga prizora u Magellijevoj režiji valja čekati gotovo nekih dvadesetak minuta, nakon toga se u oscilacijama pred nama vrte spomenuti fragmenti odijeljeni glazbenim brojevima te blještavim kontrastnim bojama, sasvim drukčijim od uobičajene Pommeratove igre svjetla i tame. Završna se scena nuđenja seksualne usluge, bez obzira na poneka komedijska intermezza u sredini, čini duboko pesimističnom inačicom ”Crnoga ogledala”. Glumci poput voštanih figura, glumice stilizirano pornografizirane, prazan prostor okružen mesom za zajedničkim stolom.

Bergman je različite i slojevitije nijanse krajeva tražio u izjednačavanju nedostatka ljubavi s gubitkom smislenosti, Altman preko Carvera sve te nepovezane scene prekida čini ironijskim dijelom mozaika u ”Kratkim rezovima”, dok je Pommerat neodlučan između nevjerojatno slikovitog do apsurdnog nizanja krajeva. Redatelj Paolo Magelli i dramaturginja Željka Udovičić Pleština tu neodlučnost zaokružuju sličnim postupcima kao u Vidićevu ”Noćnome životu”. Likove oblikuju bez ikakvih osobina ponešto mijenjajući izvorni tekst. Oni postaju prazne lutke potpuno odvojene od vlastite publike. Ne nudi se dublji uvid u odnose, ne otvara se prostor mnogoznačnosti sa svakim novim fragmentom. Gluma je sirova s prenaglašenim emocijama.

Nepošteno bi bilo ustvrditi da predstava s toliko mana nije svojevrsni napredak Gavellina repertoara, no on je toliko malen da jedva premašuje popis suvislih očekivanja kritike i publike. Kao što će možda Netflixovi nimalo slučajni uspjesi uzdrmati raznorazne promašaje HBO-a poput ”Sobe 104”, tako će nadam se i manja kazališta natjerati repertoarne velikane poput Gavelle na promišljanje kako skokovi u iznimnost nisu isključivo povezani s velikim imenima i igrama na sigurno.

Anđela Vidović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.