prvo slovo kulture

Politika, muda i rodiljni dopust

 

mame na trapezuPredsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u četvrtak je postao otac. Pratite malo medije ovih dana, osluškujte hoće li se tko dosjetiti da ga priupita štogod o rodiljnom dopustu, na koju u Hrvatskoj oba roditelja imaju pravo. Kladim se da će ga to pitanje zaobići; ta stvari su jasne, majka je tu da se brine o djetetu, a Tomislav Karamarko je zaposleni političar pred kojim su tjedni intenzivnog posla u kampanji i u redu je da, na primjer, polaže vijence dok mu je supruga u rađaoni. Tako rezonira patrijarhalna većina.

S druge strane, političarke s djecom nikad nisu pošteđene gorljivog zanimanja za načine na koji će se nositi s „izazovima majčinstva“, odnosno „izazovima karijere“, a hoće li do kraja iskoristiti mogućnost plaćenog rodiljnog dopusta, pitanje je kojim će se testirati njezina sposobnost da bude dobra majka, odnosno dobra političarka. Ono što je zbilja zanimljivo, na tom je testu nemoguće proći. Ako brzim povratkom na posao nakon poroda pokažu da im je stalo do karijere, ispast će nesposobne majke. Ako odluče što je dulje moguće ostati kod kuće s djetetom, ispast će neodgovorne, nesposobne radnice. Pitanje o rodiljnom dopustu ishodište je patrijarhalne kontrole nad majčinstvom.

Raspravu o dvostrukim kriterijima procjene je li netko dobar roditelj i/ili dobar u poslu kojim se bavi, aktualizirao je slučaj direktorice Yahooa Marisse Mayer koja je nedavno javno objavila da će se u roku od dva tjedna nakon poroda vratiti na posao, baš kao što je to učinila nakon rođenja prvog djeteta. I kao što je bilo prvi put, tako je i danas zbog ove odluke postala predmetom žučnih rasprava i gnjevnih uvreda. U oba slučaja, otac djece ostao je nedirnut emocijama nabijenim prozivkama.

Da direktorica Yahooa, Marissa Mayer, živi u Hrvatskoj, gnjev koji bi bio usmjeren prema njoj, imao bi još čudovišnije razmjere. Može se to naslutiti iz recentne povijesti. Na primjer, iz izjave saborske zastupnice Ivane Sučec Trakošćanec koja je 2007. godine rekla: “Žena vrijedi onoliko koliko djece rodi”.

Naš tvrdi balkanski patrijarhat naklonjen je ženama koje djelom pokazuju da im je majčinstvo krajnji domet samoostvarenja, majkama koje ostaju kod kuće s djecom, a muževima puštaju da potvrđuju muškost skrbeći o obitelji. A one koje, bože prosti, smatraju da rađanje i odgajanje ne bi trebalo biti jedina dimenzija njihova postojanja, pa usput rade i na karijeri – takvima se pod noge bacaju balvani smanjenih šansi na tržištu rada, a u lice najkreativniji izdanci verbalne agresije.

Najglasnije kritičarke mama koje rade su mame koje ostaju doma i karijeru podređuju odgajanju djeteta. Ne može se reći da su njihovi argumenti promašeni. Jedan od tih argumenata je da smo u vrmenu podivljalog kapitalizma, u svijetu kojim vlada bog novac, pogubili iz vida temeljne vrijednosti i činjenicu da je ulaganje u djecu ulaganje u nas same, jer ta ista djeca brinut će se za nas kad više ne budemo radno sposobni pa nas frknu u staračke domove. Vele da i zato majčinstvu – u njegovoj “čistoj” formi, uščuvanoj od tržišta rada – treba vratiti dignitet i da na tome trebaju raditi sve žene. Da bi tome, ustvari, trebao težiti novi feminizam.

Tomislav Karamarko, samo zato što je muškarac, ne mora se nositi s pritiskom očekivanja koje od majki ima i feminizam i patrijarhat i kapitalizam. Neće se morati opravdavati što je odmah nakon rođenja djeteta prionuo na posao. Uostalom, za djelovanje u politici trebaju – muda. Kad je Jadranka Kosor u ljeto 2009. godine preuzela premijersku ulogu od Ive Sanadera, stranački kolega Andrija Hebrang ovako joj je čestitao.

Mi u HDZ-u smo ponosni da je na red za tu funkciju došla jedna žena. Ja joj osobno poručujem: Stajat ćemo svi uz tebe ne kao da si muško nego kao da si muškarčina.

Ne misle samo konzervativni političari desnice da je opremljenost mudima preduvjet bavljenja politikom, nego i oni lijevi, urbani, poput stranke Za Grad koja je ovog tjedna pozvala građane da im se priključe i tako „pokažu muda“. Bude li kći Tomislava Karamarka hranjena mlijekom iz bočice, njezin se otac neće morati braniti od osuda predvodnica bučne kampanje za dojenje koja se u nas križarski provodi unazad desetak godina. (A ta je kampanja dosegla neslućene vrhunce kad je prije nekoliko godina, za trajanja Međunarodnoga tjedna dojenja, doktorica Ivanka Taskov, viša stručna savjetnica iz Ministarstva zdravstva, izjavila kako “prva prevencija alkoholizma, kocke, anoreksije ili bulimije, čak i da čovjek ne postane zlostavljač, počinje s dojenjem… Oni koji nisu dojeni mogu poslije u životu razviti spomenute poremećaje jer teže nadoknađuju propuštena zadovoljstva.”)

Gnjev kojim stay-at-home mama (da posudim izraz s britanskih blogova na kojima se o ovoj temi godinama živo raspravlja) bičuju mame koje uz roditeljski posao imaju i onaj kojim zarađuju novac, predimenzioniran je i zastrašuje. Kad je prije pet godina u Chicagu jedna izbezumljena dadilja ugušila bebu koja nije prestajala plakati, javnost se unisono zgražala nad majkom koja je zbog posla ostavila bebu na čuvanje bejbisiterici. Neki su pravovjerno zaključivali kako je smrću djeteta dobila što je tražila. Istodobno, otac bebe je bio potpuno nedirnut prozivkama koje je trpjela majka.

Jednako tako, kad se bivša francuska ministrica pravosuđa Rachida Dati u siječnju 2009. godine vratila na posao samo pet dana nakon što je carskim rezom rodila djevojčicu, nije bilo portala, foruma ni novina u kojima se nije pojavio barem jedan komentar u kojemu je Dati proglašena u najmanju ruku lošom majkom i častohlepnom karijeristicom. U osudi njezine “transgresije” najradikalnije su bile upravo mame domaćice – na blogovima su, žučno zapjenjene, tražile da se ministrici oduzme dijete, da joj se podvežu jajnici i da je nogiraju iz politike.

Imamo mi i bližih primjera. Odlukom da se vrati na posao dva mjeseca nakon poroda, Vesna Škare Ožbolt nije stekla podršku ni divljenje, kakvo je možda mogla očekivati, barem od većinskog ženskog dijela glasačkog tijela. Naprotiv, time se samo podvrgnula ismijavanju, baš kao i SDP-ova političarka Biljana Borozin: njezini sugrađani Osječani su još nekako mogli podnijeti to što je na SDP-ovim mitinzima sudjelovala u visokoj trudnoći, ali to što je nakon šest mjeseci prepustila porodiljski dopust suprugu – to je bilo ipak malo previše.

Izraz mommy wars, kojim se u Velikoj Britaniji i u Americi označava ovaj višegodišnji sukob bez primirja, neobično je sugestivan – s jedne strane topla, nježna riječ mommy (mamica), a s druge riječ rat (a rat je muška stvar, kako rezolutno tvrdi Barbara Ehrenreich i kako potvrđuje cjelokupna androcentrična povijest).

Od Djevice Marije preko Michelangelove Piete do Schubertove Ave Marie, majka je ona koja njeguje, brine, odriče se, doji, pati. I ispada nekako da zaposlene žene uvijek izvlače deblji kraj – one s djecom su napadane jer majčinstvo “kontaminiraju” karijerom, dok su one bez djece često šikanirane i diskreditirane na radnom mjestu, zato jer nisu majke. A majke domaćice? Ne proizlazi li njihov gnjev prema zaposlenim majkama iz frustracije zbog odricanja od svega što nije svedivo na ognjištarsko sveto trojstvo: dom, njegu, skrb?

Maja Hrgović

*Maja Hrgović autorica je knjige eseja Žena, majka, glupača (Bibiloteka Arteist, 2014.) u kojoj se bavi seksizmom u medijima, politici, kulturi i pop-kulturi.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...