prvo slovo kulture

Politički pamflet sa srednjoeuropskoga istoka

Gotovo da i nema kazališne kuće koja u prošloj godini na repertoaru nije imala Čehova i Krležu. Povratak je to klasicima do te mjere da trenutačno, primjerice možemo pogledati dvije Lede, Gavellinu i ZKM-ovu, ali i pokazatelj da klasik itekako korespondira sa stvarnošću.

Dramatizaciju Banketa u Blitvi Krleža u razgovoru s Predragom Matvejevićem 1969. vidi u ljubavnom odnosu između Karine i doktora Nielsena. Nielsen je arhetip višeg čovjeka. Bori se za principe pod cijenu tjeranja nevinih u smrt, pod cijenu ubojstva vlastite ljubavi. Samozatajni je to i pomalo živčani intelektualac u stanju na rubu pameti. Prolazi duboku psihološku dramu punu izravne i neizravne krivnje za smrt. Stoga Krleža iznosi kako će većina redatelja nasjesti fašističkoj i dekorativnoj strani Blitve kao ludnice, blata, prethistorije čovječanstva, dok bi zapravo dramu trebali graditi na krizi ljubavi između Karine i Nielsena.

Posljednja je premijera za Krležina života upravo bila Banket u Blitvi (1981.) u režiji Georgija Para u zagrebačkome HNK. Nije mogao vidjeti uprizorenje, te njegovim riječima ”simboličke vizije europske stvarnosti”, zbog starosti i bolesti. Mladen Vukić se 2012. prihvaća zahtjevnoga zadatka uprizorenja romana Povratak Filipa Latinovicza. Imenovanjem adaptacije Latinovicz, povratak upućuje nas na razlomljenost strukture, slagalicu i dijalog sa suvremenom umjetnošću u vidu performansa. Stoga je u koprodukciji udruge KUFER, Eurokaza i Muzeja suvremene umjetnosti predstava premijerno izvedena u muzejskome prostoru.

VEZANI ČLANCI

Povratkom godinu dana poslije na Krležin Banket u Blitvi redatelj pokazuje zanimanje za tradicionalni tekst s drukčijim, osuvremenjenim čitanjem i postavljanjem na pozornicu. U produkciji teatra Aplauz i na pozornici Histriona Vukić postavlja Banket blitvanski (varijantu drugu) u kojoj želi propitati odnos dvaju svjetonazora – vojničke čizme i olovnoga slova.

Propitivanjem odnosa dvaju svjetonazora, a zapravo odnosa pukovnika Barutanskoga (Slavko Juraga) i doktora Nielsena (Tomislav Martić), Vukić djelomično nasjeda Krležinoj zamki govora o propitivanju totalitarističkih ideologija. No, ako dozvolimo mogućnost otklona od autora i slobodu čitanja teksta, zanimljivo čita i postavlja opsežan roman na minimalističku crno-bijelu scenu. Adaptaciju temelji na trokutu Barutanski-Karina-Nielsen. Na sceni je prisutna Radio Blitva koju korektno, jednoglasno, igraju Anja Đurinović, Dubravka Lelas, Adriana Šnajder, Ana Vučak i Ana Marija Žužul.

Redatelj je u ulozi nevidljivoga pripovjedača, motritelj je zbivanja i demiurg romana. U njegovim su koncima sva blitavska zbivanja. Ta su zbivanja ponekad zamorna i nerazumljiva gledateljima, u prvome redu ako nisu upoznati s književnim predloškom. Temelje se na pismima, čitanju golemih tekstova, pokušajem zahvaćanja i raspleta situacije. Rijetki su trenutci napetosti prisutni jedino kad Karina, u suptilnoj i sugestivnoj interpretaciji Anice Kovač, izjavljuje ljubav Nielsenu.

Prevladava scenski govor, pokret je prisutan i upitno primjeren u Radio Blitvi. Otklon je to od romana u kojem se likovi gotovo ne susreću, nego se stvara opipljivi antagonizam i donekle portretira položaj umjetnika u totalitarizmu.

Krležino se propitivanje ljudske gluposti krvavim bakanalijama pokazalo plodnim temeljem za Vukićevo kritiziranje površnosti medija u kojoj Radio Blitva mehanički izgovara tekstove, ali ujedno i oživljuje antički kor koji će u jednako mehaničkoj maniri komentirati događaje na sceni. Trenutci su to u kojoj razumijemo zašto je generaciji Vesne Parun, po njezinu mišljenju, Krleža bio ”marihuana generacije, pop-rock scena, veliki striptiz”.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...