prvo slovo kulture

Pola tone gline iz koje su inkarnirani ljudi

Veliki trodijelni reljef Maka Melchera, svojom ispucanom glinenom površinom, pričvršćenom za nosače na zidu, podsjeća na strukture Glihinih gromača, na fotografiju Zemlja žeđa Milana Pavića (iz 1953.), ili na opore teksture enformela. Materija je jedino sa čime smo suočeni pred ovim radom, živa materija gline, to meso zemlje od kojega su u različitim mitologijama inkarnirani ljudi. Njoj je pušteno da diše, da puca, da se suši i na kraju da otpada, dopušten joj je neometan životni ciklus u galerijskom prostoru, pri čemu je umjetnikova intervencija minimalna – on je tek nanio slojeve na zid, poslao tu gomilu zemlje u život, kao odgovorni otac, ne miješajući se u daljnji razvoj i neminovnu propast svoga djeteta. Jer svako živo biće mora doživjeti svoje osipanje i krah. Melcher je toga svjestan, pa zato njegove instalacije i nisu trajnog karaktera. Glina je nabacana na držače i prepuštena na milost i nemilost vremenu, baš poput ljudskoga života koji nema nikakvu posebnu svrhu, osim pukog bivanja, sve do svoga konca. Evo još jedne poveznice, nakon one mitološke, materije gline sa ljudskim tijelom.

„Sve što postoji rođeno je bez razloga, živi zbog slabosti i umire slučajno“, pisao je Sartre u Mučnini. Apriornom smislu života, koji nude religijski ili humanistički sustavi razmišljanja, on je suprotstavio njegovo stalno osmišljavanje, stalno grabljenje smisla i opravdavanje svoga postojanja pred sobom. Jedno od takvih je i umjetničko stvaralaštvo. A kakva bi se umjetnost mogla bolje usporediti sa egzistencijalističkom mišlju, negoli ona koja svoj smisao nalazi u sebi samoj, to jest u svome gradivu, koja čistom snagom svoga tijela udahnjuje život, najprije sebi, a potom i prostoru u kojemu se nalazi.

To je na neki način i „smrt autora“, odnosno nositelja univerzalnog i konačnog značenja djela. Na zemlji ovog umjetničkoga rada, niknut će ono čega su sjeme posijali promatrači. Djelovanje kipara svedeno je na postavljanje terena, koji se sam gradi, drhtavom mrežom linija i ekspresivnim brazdama, slijedom inherentnih mu fizikalnih zakona. U iskušenju sam prizvati i nenarativnost, apstraktnost djela, odnosno činjenicu da ono ne priziva neke simbole ili išta drugo van sebe sama, međutim nije li i ovo moje tumačenje zapravo zbir metafora i priča, koje su odjeknule u meni posredstvom ovog ostvarenja? Iako njegova tema nije ništa nego ono samo, svako njegovo percipiranje novi je narativ.

Dapače, mogao bih reći da ne postoji takvo što kao nenarativno umjetničko djelo (jer naracija je u rukama, to jest jeziku, mogućeg interpreta, a njih je bezbroj). Također, niti bi se neko djelo trebalo olako smatrati (isključivo) narativnim, jer je (primjerice) figurativni prizor ili lik uvijek plod nekog sredstva i načina, u kojima nalazimo razliku između stilova, umjetničkih ličnosti, pa i kvalitete.

Često se citira da je Antonio Canova za skulptorske materijale rekao: „Glina je život, gips je smrt, mramor je uskrsnuće“. Ove glinene ploče rezoniraju svojom živošću dok se skrućuju: ostavljajući tragove na svojoj površini i djelujući poput naših lica koja se boraju pod pritiskom godina. Za razliku od spomenutog prethodnika, Melcher ne zakoračuje u pitanja onostranog, a za izraz cijele dramatike ljudskoga života, dovoljno mu je nekoliko kila dobre gline, kao, uostalom, i drevnim bogovima, lončarima naše rase.

 

Feđa Gavrilović

*Ovaj tekst predgovor je izložbi Maka Melchera otvorenoj u Galeriji Mazuth, 18.2.2016.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...