prvo slovo kulture

Zašto je Pavao Pavličić uništio sve primjerke svog prvog krimića

 

Na Filozofskom sam pokucao na vrata kabineta profesora Pavla Pavličića.

– Opet ti, poletarac! – dobrohotno se namrštio kad me ugledao.

– Eto… Da.

– Što sad hoćeš?

– Ma, opet u vezi onog vašeg prvog krimića što ste ga napisali… U kojem ste prvi put uveli lik novinara istražitelja Ive Remetina… I što ste ga objavili u Tragu… A, nigdje ne mogu uć u trag tom Tragu… Bio sam čak i u sveučilišnoj…

– Uporan si, omladinac!

– Ma da, kopka me kakav je to roman, privlači me taj naslov PRESS… Zašto ga nikad niste dali tiskat u nekom ponovljenom izdanju? Postoji li taj roman uopće… Možda je to neki vaš trik… Kao iz vaših fantastičarskih priča. Možda ste samo pustili glas da je taj roman objavljen, a uopće nikad nije, niti postoji…

– Imate bujnu maštu, poletarac! Pohvalno, pohvalno! Takav sam i ja bio… Svašta sam izmaštavao…

Na tu pohvalu napravio sam dva brza čučnja kao Tut iz Trojice u Trnju.

– Ako baš hoćeš istinu o tome, evo ti je… Kad si već tako uporan. Ja sam sedamdesetih bio u uredništvu časopisa Teka…

– Čekajte, to je onaj časopis koji je isfuravao elitizam u književnosti…

– Tako je, bravo. A ja se s tim elitizmom baš nisam slagao. Jednostavno, nisam se osjećao kao čovjek koji je pozvan da bude elitist… Uvijek sam se smatrao običnim provincijalcem iz Vukovara…

– Kao i ja iz Đakova… Nama uvijek imponiraju pisci iz Zagreba… Kao vi sad meni.

– A meni su tako imponirali Šoljan, Mihalić, Krklec… Uvijek sam s velikim strahopoštovanjem ulazio u Klub književnika… Ali vratimo se Teki… Dakle, oni su se zalagali za neki elitizam, otvoreno bili protiv populističke literature. A imali su uz časopis i dosta dobru biblioteku. Objavili su u njoj knjige Šoljanu, Novaku… I tako sam ja pomislio, hej, zašto ne bi i meni…

– Pa da.

– Samo što sam ja u to vrijeme sav bio u krimićima. Čak sam im i u tu Teku uspio uvalit jednu kriminalističku priču. Pa sam se osmjelio i pomislio zašto im ne bih u tu biblioteku uvalio taj svoj prvi krimić koji sam napisao dok sam stanovao na Remizi…

– Taj PRESS ste, znači, tamo htjeli objaviti.

Pavličić je potvrdno kimnuo.

– Čak mi je Šoljan bio recenzent… Ali odbili su ga tiskat.

– Sranje… Hoću reći, šteta.

– E, onda sam ga odnio Crnkoviću u Znanje. On je već tada prihvatio objavit u onoj žutoj ITD biblioteci zbirku mojih priča koje su bile križanac krimića i fantastike. Mislio sam da će objeručke u HIT biblioteci prihvatiti moj prvi krimi roman…

– A nije… Kako to?

– Jednostavno je smatrao da je loš. Ja, mlad i uporan ovako kao vi danas, ponudio sam taj roman Vjesniku za tu biblioteku Trag.  Uzeli su ga i objavili. Doduše, poslije sam shvatio da je zbilja loš, ali meni je bio važan jer sam u njemu učio graditi pomalo veću strukturu…

– Znači, zato ga nigdje nema. Smatrate ga toliko lošim.

– Da. Čak sam kasnije, kad bih na tržnicama vidio da klinci prodaju stripove i našao među njima taj svoj roman, kupio bih ga i zapalio na obližnjem travnjaku. Ali, kažem, ipak mi je bio važan, u njemu sam stvorio taj lik Ive Rementina i njegovog pomoćnika Luke koje ću trideset godina kasnije…

– Iskoristit u krimiću Rakova djeca. Kojeg vam je Crnković tiskao u prestižnoj HIT biblioteci.

– Da… Ali tek nakon što sam se proslavio zahtjevnijom književnošću kao što je bio Večernji akt…

– Za koji ste dobili tada najprestižniju NIN-ovu nagradu. Malo koji Hrvat se može pohvalit tom nagradom… Uzeli ste je Kaporu pred nosom… S njim ste bili u finalu…

– Vi, kolega, sve znate. Nemam što dodat.

– Da… Iz te pozicije ninovca izborili ste si pravo da u uglednom HIT-u objavite krimić.

– Koji je bio puno bolji od tog mog početničkog…

– Ja ću ipak nastavit potragu za njim – odlučnim ću glasom. Negdje mora postojat bar jedan primjerak tog romana. Pa to su bile ogromne naklade.

– Malo mi to već kod vas, kolega, djeluje kao neka opsesija…

– Opsesije nas, rekao je Balzak, održavaju na životu.

Pavličić me odmjerio sumnjičavim pogledom.

– Da iza toga ne stoji neki drugi razlog?… Da se vi to meni možda ne šmajhlate da postanete asistent tu na katedri za književnost… Doduše, trebali bi nam ovako uporni asistenti koji toliko znaju o književnosti…

– A ne, hvala… Ipak želim malo uzbudljivije provesti život.

– Onda pišite krimiće.

– Šta ću imat od toga? Danas ih svaka budala piše. A od toga nikakve love ni koristi. Danas se u Hrvatskoj napokon populistička književnost stopila s elitističkom. Obje su u teškom kurcu. I ta populistička i ta elitistička moraju se grebat za desetak tisuća od Ministarstva kulture kako bi to pokrilo troškove tiskanja, papira… Napokon je postalo svejedno pišeš li elitističku ili populističku književnost. Kako god okreneš, u istom si kurcu – promrsio sam.

– Jedino što ja dosta tih svojih krimića o Remetinu objavljujem, penzionerke dosta posuđuju po knjižnicama, pa se skupi lijepa svotica od naknade za svaki posuđeni primjerak.

– A da, vidio sam u Večernjem da ste na prvom mjestu po količini novca zarađenog od posudbi. Zato vas Tomić stalno u kolumnama uzima na zub. Na kraju ste ga ipak porazili na njegovom terenu populizma. Bar na toj knjižničnoj listi, kad već nema nikakvih drugih bestseler listi, jer bi te liste u današnjim prilikama bile totalna sprdnja. Pogotovo po domaće autore.

Od nervoze zbog svega toga napravio sam još dva čučnja.

Istog tog dana, poslijepodne, došao sam na trešnjevački plac i upitao jednog od prodavača stripova:

– Jel vam mogu ostavit svoj broj mobitela pa me nazovite ako vam slučajno u ruke dospije Trag iz 1975… Naslov je PRESS. Autor Pavao Pavličić…

– Mrš, pederu, nije ti ovo pederska štajga… Ostavljaj si mami broj mobitela… Počet ću tuć vas pedere… Stalno mi tu dolazite… Tražite kao erotske stripove, romane… I ostavljate mi broj telefona… PRESS… Ma, nemoj… Meni tu prodaješ neke šifrirane fore! Mene bi ti tiskao… Nemoj da ti ja tu pred svima stisnem vritnjak u to guzojebno dupe… Mrš!

Uzmaknuo sam. Kako kaže Slamnig,  hrabri uzmak – bolja polovica hrabrosti. Bilo mi je jasno da sam s previše elitističkom željom prišao tom čovjeku iz puka.

Nema veze, mislio sam kasnije, klaparajući svojim rasklimanim biciklom prema Plitvičkoj. Ući ću u trag tom Tragu. Spojit ću se s Dodigom Trokutom, on ima svoje ljude na Hreliću, nešto će već negdje iskrsnuti.

Književna Groupie

KUPI GROUPIE ZA 75 KUNA! Naruči Književnu Groupie, kultnu knjigu Pavla Svirca, o kojemuu superlativima piše i The Guardian, i plati je po akcijskoj cijeni od 75 kuna. Komplet od oba nastavka, (na genijalnih i zabavnih 520 stranica), sad je dostupno za samo 139 kuna, a uz besplatnu ekspresnu dostavu poklanjamo i zgodni arteistov blokić. Naruči na info@arteist.hr!

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...