prvo slovo kulture

Pariška noćna mora Stipana Tadića

Parisian nightmares
Stipan Tadić već dugo vremena želio je imati svoj strip. Počeo je kompilirajući svakodnevne crteže sebe u različitim situacijama, nastavio je kroz pilot – strip koji je slao prijateljima koji detaljno prati jedan njegov dan, a početkom ove godine, u domu HDLU, predstavio je svoje avanture s rezidencije u Dubaiju kao stripovski friz.

Međutim strip album Parisian nightmares, koji je izašao nedavno (u izdanju HDLU) predstavlja krunu njegova napora, pravi, punokrvni strip. Nakon Bukovca, Račića, Kraljevića, Uzelca, Juneka i Stipan se odaziva zovu Grada svjetla, gdje živi krajem 2012, u rezidenciji Citté Internationale bilježeći iskustva.

Kad je izdanje bilo otisnuto, došao sam po svoj recenzentski primjerak u Mediku. U tri popodne Stipan je drijemao u atelijeru, u alpinističkoj vreći, istoj u kojoj je ovo ljeto spavao po tumulima srednje Italije hodočasteći na biciklu etrušćanskim gradovima i sjeni svoga heroja Rafaela u Urbino. Govori kako nitko nema vremena, kako su svi nervozni i užurbani, a on je naprotiv, nakon što je završio strip na kojemu je radio dvije godine, shvatio da sad ima golemu količinu vremena, toliko da je stigao otkriti sâm smisao života. Rekao je da će ga podijeliti sa mnom, a u tu smo svrhu otišli u podrumsku prčvarnicu na uglu Savske i Jukićeve, koja je neizmjerno vonjala na kanalizaciju. Idealno mjesto za spoznaju.

Stipanov strip polazi iz gotovo opsesivnog slikanja i crtanja autoportreta, a strukturiran je naracijom toka svijesti. Njegov lik, prepoznatljiv po bradi i fudbalerki, je fokalizator priče kroz kojega se prelamaju informacije iz vanjskog svijeta, a kako je riječ o likovnjaku on te dojmove prenosi vizualno. Tekst je pisan na bad englishu, gramatički i sintaktički često nepravilnoj inačici engleskog jezika, nelektoriranoj i ostavljenoj onakvom kakva je došla u autorov um, u trenutku kada ju je zapisao, što je još jedan indikator neposrednosti. Crteži su rađeni crnim tankim flomasterom, lavirani tušem, koji jako dobro dočarava oblačni pariški prosinac.

Parisian nightmares

U svojoj svakodnevnoj rutini umjetnik susreće brojne kolege iz Hrvatske i svijeta, koji su ili uspjeli u Parizu i stekli neki ugled (recimo Vladimira Veličkovića ili Davora Vrankića), ili koji poput njega još traže svoju veliku priliku i premišljaju se o odlasku iz Hrvatske. Stipanova neodlučnost po pitanju egzila je velika, pa se čini da se predomišlja iz sličice u sličicu. Činjenica je da strip često referira i društveni kontekst, ističući kako je u Francuskoj, iako je teško uspjeti, atmosfera poticajnija čak i za siromašne umjetnike, za početnike i mlade stvaraoce. Od odnosa ljudi prema njima, do arhitekture koja ih okružuje vidi da je to estetski svjesno društvo koje cijeni umjetnost, za razliku od našega. Tu dolazi do izražaja Stipanova fascinacija pariškim beskućnicima i strah da ne završi kao jedan od njih, pa se odaje i krležijanskom lamentu (kao i Radauš u skulpturama Hrvatskog panoptikuma) kako su umjetnici u nas „osuđeni na ludilo i siromaštvo“.

Tu su i njegova vlastita preispitivanja koja se manifestiraju kao niz grotesknih noćnih mora (inače su mu bliski bošovski i brojgelovski, sjevernjačko renesansni prikazi), kao i nesretna ljubav prema djevojci Hani. Umjetnik cijelo vrijeme svoga boravka mašta o njihovim romantičnim šetnjama Parizom, dok ona u zadnji čas otkazuje svoj dolazak, a i na povratku ga ostavlja čekati samog, u noći, na zagrebačkom autobusnom kolodvoru.

Duhoviti su i indikativni za autorovu poetiku autoreferentni dijelovi, u kojima primjerice eksplicira razliku između rubova sličica rađenih sa i bez ravnala. Njegova ljubav prema formi i postupku nije zanemarena u stripovskom mediju: jednakim filigranskim tkanjem i minijaturnim potezima kojima gradi svoja ulja on iscrtava prizora pariških ulica i lica kolega koje upoznaje. Sintetičko umijeće crteža u kojemu se izvještio daje brz i izravan uvid u njegovu svijest i dojmove koji prolaze kroz nju. Pariške vedute i ahritektura iscrtani su slobodnim linijama, ali ujedno i do zadnjeg detalja, ne dopuštajući i jednoj impresiji da promakne šetaču željnom ljepote.

Ta neposrednost uzrokuje i ogoljivanje, ispovjedni ton, koji je u Stipana više simpatično naivan nego patetičan. Bad english tu igra veliku ulogu, jer kroz duhovito jezično posredovanje stvara i distancu prema sadržaju, izbjegavajući preveliku sentimentalnost. Također, autor ne bježi od svojih estetskih stajališta, pa piše kako mu je Edward Hooper puno bolji od suvremenih instalacija u Palais de Tokyo (što podsjeća na onaj mit o Hooperu, koji je 1920-tih došao u Pariz bez da je ikada čuo za Picassa), ili kako mu se ruske konceptualke smiju kad izjavljuje da voli slikarstvo Ilije Rjepina.

Puni doživljaj pariškog života jednog umjetnika prikazan je izuzetno mirno, bez divljih henrimilerovskih avantura, dapače uz neki tugaljivi i uporni romantizam neuzvraćene ljubavi Velikog Gatsbyja. No, takav život uglavnom i jeste – predvidljiv i dosadan, uglavnom monoton i jednoličan sa sporadičnim opijanjima na otvorenjima koja tupim trenutcima daju neku pozlatu i ljepotu. Tjeskoba i praznina na Božić, preispitivanja vlastitog puta i nekoliko razočaranja najintenzivniji su osjećaji koje možemo očekivati.

U zadnjoj slici stripa, kada Stipan stoji sam u Zagrebu, na točki s koje je krenuo, dok mu djevojka na mobitel najavljuje veće kašnjenje (a cestu prelazi jedan par), imamo osjećaj da je učinjen puni krug, da je besmisao potpun. To nije mitsko Campbellovo „putovane heroja“, s kojega će junak doći promijenjen i obogaćen, nego povratak u identičnu jednoličnost života, s istim pitanjima i nesigurnostima koja je imao na početku. Znak za rulet kraj kojega maleni lik stoji djeluje kao ciničan komentar o tobožnjem hazardu i navodno uzbudljivoj avanturi koju predstavlja život, ali činjenica je da se ishod, kao i kod ulaska u casino, zna unaprijed – igrač je uvijek na gubitku.

Koji je onda smisao života koji je Stipan nedavno otkrio? U suterenskom separeu iza pikada, uz drugi espresso i težak zadah zahoda, otkrio mi je tu jednostavnu formulu. Zabavljati svojim radom sebe i druge. Od cijele te tupe jednoličnosti i svakodnevnog natezanja s egzistencijom Stipan je našao egzil, koji nije izvan granica države, pa čak niti njegovog atelijera. Taj je bijeg umijeće koje je uspjelo najbanalnije doživljaje pretočiti u strip koji me je na sat vremena odveo u Pariz onakav kakav doista jeste – živahan, dosadan i predivan.

Feđa Gavrilović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...