Pakao na zemlji (Brimstone, Nizozemska, Francuska, Njemačka, Belgija, Švedska, Velika Britanija, 2016., 148 min)
Režija i scenarij: Martin Koolhoven
Uloge: Dakota Fanning, Guy Pearce, Carice van Houten, Emilia Jones, Kit Harington

Cijenjeni nizozemski redatelj Martin Koolhoven nakon niza zapaženih i nagrađivanih filmova na materinjem mu jeziku (Het Schnitzelparadijs,’n Beetje Verliefd, Oorlogswinter) okupio je oko sebe kvalitetnu ekipu poznatih glumaca i u europskoj produkciji snimio svoj prvi film na engleskom. Pakao na zemlji entuzijastično je primljen na filmskom festivalu u Veneciji te blagonaklono dočekan i na festivalu u Torontu. I makar su europske kritike većinom pozitivne, Amerika se ne doima pretjerano oduševljena ovim neosporno velikim i ambicioznim filmom prepunim (neki bi rekli kontroverznog) sadržaja koji malo koga može ostaviti ravnodušnim i smještenog k’o za vraga – na Divljem zapadu.

Podijeljen u četiri poglavlja biblijskih naziva, ovaj dvoipolsatni vestern prati priču nijeme djevojke Liz (Dakota Fanning) koja radi kao babica i živi sa svojim mužom, svojom kćeri te muževim sinom iz prošlog braka. No njen naizgled miran život uskoro će biti do temelja protresen (i raskrinkan) kada u mjesto dođe novi propovjednik (Guy Pearce) kojeg Liz očito poznaje. Kako vrijeme odmiče, tako nam se ova dalekosežna i mukotrpna priča objelodanjuje u svoj svojoj pomno osmišljenoj i izorkestriranoj kompleksnosti – počevši in medias res, naredna dva poglavlja vraćaju nas obrnutim redoslijedom u prošlost, a završno poglavlje vodi nas tamo gdje je prvo završilo, kako bi se što efektnije dočarali užasi kroz koje je Liz tijekom svog mladog života prošla te sva nehumanost koju je pretrpjela i proživjela ne samo kao žena na Divljem zapadu, već i kao djevojka odgojena u duhu kalvinizma.

Upravo nam takva nelinearna struktura pripovijedanja omogućuje da postepeno upoznajemo likove, njihove međuodnose i motivaciju za postupke kojima smo već svjedočili, čime je omogućena učestala prisutnost “aha efekta”, što u ovom slučaju ide ruku pod ruku s dodatnim podebljavanjem već ionako krajnje emocionalnog doživljaja koji film pruža. Bilo da je riječ o zgražanju, nevjerici, ljutnji, tuzi, gađenju, osjećaju nepravde ili pak napadaju pravedničkog bijesa (ta sam!) – Pakao ne zemlji ne zakida nas za doslovce niti jedno iskustvo… osim smijeha. Humoru i veselju ni na sekundu nema mjesta dok svako malo svjedočimo eksplicitnim činovima brutalnog nasilja poput vješanja, osakaćivanja i bičevanja s jedne strane te konstantnoj prisutnosti pedofilije i psiho-fizičkog zlostavljanja žena s druge.

Kao što je i sam Koolhoven izjavio, cilj mu je bio prikazati ono što, prema njegovim saznanjima, niti jedan vestern do sada nije – Divlji zapad iz ženske perspektive. Priča o ženskoj patnji i potlačenosti ona je koju je imao potrebu ispričati – i apsolutno je u tome uspio. Jer ono što se na drugoj strani tog spektra nalazi, a što je kroz Liz (i posredno kroz likove njene majke i kćeri) uspješno kanalizirano, zapravo su nevjerojatna unutarnja snaga te moć preživljavanja i samoodržanja. I upravo je Liz ta koja služi kao centralna figura izdržljivosti preko čijih se leđa svi tereti religijske indoktrinacije prevaljuju – i koja ih kroz film uspješno iznosi. Između majke koja ne bi mogla izdržati tu razinu pritiska i vlastite kćeri koju od istih želi zaštiti, Liz kao da odrađuje neljudske količine patnje kako bi svojoj djevojčici omogućila zdravije odrastanje i makar joj pokušala pružiti priliku za sretnim životom.

To progovaranje o, u nedostatku bolje sintagme, zatrovanim korijenima kroz prikaz generacijskog perpetuiranja trpljenja i ženske patnje konstantno je prisutno, bilo implicitno u vidu znakovitih prolepsa ili pak eksplicitnim prikazivanjem “povijesti koja se ponavlja”. No kao što sam gore natuknula, svaka generacija kao da napravi za razinu svjesniji iskorak iz naizgled neizbježnog statusa quo. Time se insinuira kako patnji dolazi kraj ukoliko jedan pojedinac u tom lančanom nizu uspješno pozatvara sve do tada postojeće crne rupe u svom životu (a kada bismo digli to na razinu filmskog narativa – sve otvorene krakove radnje), dajući time pripadnicima iduće generacije priliku za životom lišenim patnje u kojoj su se od svog rođenja kupali mimo svoje volje.

A da bi ironija bila još veća, upravo je propovjedniku koji slijepo slijedi svoj religijski nauk i koristi ga kao opravdanje za strahote koje nemilosrdno i ustrajno čini dodijeljena metaforička uloga vraga. Za očekivati je bilo da će ta otvorena verbalizacija i još beskompromisniji prikaz svega nečovječnog i bezumnog što se činilo “u ime Boga” uzburkati mnoge gledatelje, tim više jer je uz Pearceovog propovjednika prikaz religijskog fanatizma doveden na jednu sasvim novu razinu. Brutalan, osvetoljubiv do granica ludila i lišen sposobnosti da spozna koncept empatije, glumac odrađuje fantastičan posao, kreirajući lik kojeg se istovremeno bojiš i imaš mu poriv nauditi.

No, scenu ipak kradu žene, u svoj svojoj prekrasnoj ranjivosti koja im služi kao neslućeni izvor snage. Carice van Houten (Game of Thrones) upečatljiva je kao Lizina majka, Emilia Jones koju upoznajemo kao Joannu izvedbeno je besprijekorna, no pravo iznenađenje je Dakota Fanning koja svojom nevjerojatnom ekspresivnošću dočarava i najsitniju nijansu bilo koje emocije, što je dodatno impresivno s obzirom na činjenicu da veći dio filma – ne govori.

I uza sve navedeno smatram kako sam prezentirala samo mali komadić bogatstva koje Koolhovenov beskompromisni film ima za ponuditi, kako emocionalno, tako i tematski. No ono što ne mogu dovoljno naglasiti upravo je fantastičan prikaz nadljudske volje za preživljavanjem koja poput erumpirajućeg vulkana izbija iz svakog pogleda i svakog čina glavne junakinje. Pa da vam film iz bilo kojeg razloga ne sjeda, veličinu prikaza te neumorne (ženske!) borbe za elementarno pravo življenja nešto je što mu se ne može osporiti.

Koraljka Suton

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.