Za svaki slučaj (Ôtez-moi d’un doute, 2017., 100 min)
Režija: Carine Tardieu
Scenarij: Bay Kasmi, Michel Leclerc, Raphaële Moussafir, Carine Tardieu
Uloge: François Damiens, Cécile de France,  Alice de Lencquesaing, Guy Marchand, André Wilms, Estéban

Francuski uradak Za svaki slučaj (Ôtez-moi d’un doute), prikazan na ovogodišnjem Cannesu, treći je po redu dugometražni film redateljice Carine Tardieu, s belgijskim glumcem Françoisom Damiensom i belgijskom glumicom Cécile de France u glavnim ulogama. Reklamiran kao komedija, ovaj šarmantni i dopadljivi filmić upoznaje nas s Erwanom, 45-godišnjim udovcem koji se bavi razminiravanjem. No njegov mu se posao ubrzo počne činiti kao mačji kašalj u usporedbi sa složenim obiteljskim situacijama koje je potrebno oprezno hendlati – jedan loš potez i eksplozija je zajamčena. Kao da nije dovoljna činjenica da mu je 23-godišnja kći Juliette (Alice de Lencquesaing) trudna s čovjekom čiji identitet tvrdi da ne zna, naš glavni junak na najzačudniji mogući način saznaje kako njegov otac nije njegov otac. Unajmljivanje privatne detektivke urodi plodom te se on nađe pred dilemom: upoznati biološkog oca ili ne…

Topao, istinski duhovit i osvježavajuće intrigantan, “Za svaki slučaj” apsolutno trijumfira time što radnju i zaplete dorasle najpatetičnijim meksičkim telenovelama upakirava u vješto režiranu, izvrsno odglumljenu i neočekivano light humornu dramu, pri čemu sav taj sapuničarski sadržaj nekim čudom uspijeva biti životan i uvjerljiv, usprkos brojnim pogodnim situacijama koje zahtijevaju gledateljevo voljno susprezanje nevjerice. Prezentirajući nam galeriju živopisnih likova s kojima se lako poistovjetiti, Tardieuin film spretno se hvata u koštac s nimalo lakom i jednostavnom tematikom te kroz zanimljive dijaloge i odluke svojih likova propituje značaj obitelji i konteksta iste kao važnog poligona za izgradnju vlastitog identiteta.

Konkretno, odnos s ocem glavna je i neupitna tema: Juliette uporno želi biti odraslija nego što je, zanemarujući očevo inzistiranje na važnosti informacije o ocu njenog djeteta, dok je istovremeno bjelodano jasno kako je Erwan taj čiji je identitet doveden u pitanje iznenađujućom spoznajom o vlastitom podrijetlu. Anna, žena koju Erwan spletom okolnosti upozna i u koju se brzo zaljubi, također je uvelike uvjetovana odnosom s ocem o kojem se brine češće nego rjeđe, a koju je majka napustila kada je ovoj bilo samo deset godina. Bastien (Guy Marchand), čovjek kojeg je Erwan cijeli život smatrao ocem i čija je žena davnih dana umrla, kao samohrani roditelj evidentno ima izgrađen lijep i zdrav odnos sa svojim sinom. Ironično je onda da je u konačnici baš Juliette, po razini (ne)samostalnosti i sama dijete, dodijeljena uloga majke koja nije, na ovaj ili onaj način, napustila svoje dijete. Time je “potraga za ocem” (tj. za samim sobom preko oca) prisutna na svim narativnim razinama i u životima svih likova te je zanimljivo pratiti na koji se način, kako radnja odmiče i raspetljava se, iskustvo starije generacije zrcali u Juliettinoj situaciji, odnosno prenosi na nju.

Pitanja važnosti naših korijena koje film otvara nipošto nisu zanemariva. Koliko god muškarac koji ga je odgojio u svakom segmentu jest Erwanov “pravi otac” te ga ovaj kao takvoga cijeni i takvim doživljava, njegova potreba da dodatno spozna sebe kroz čovjeka čijeg postojanja nije ni bio svjestan, a koji je zaslužan upravo za njegovo postojanje, sve je samo ne nelogična. K tome i njemu samom omogućuje produbljivanje vlastita života jer odjednom postoji više ljudi koji mu služe kao referentne točke preko kojih može redefinirati svoj identitet. Iz točno tog razloga njegovo inzistiranje na tome da otac Juliettina djeteta to dijete makar prizna dobiva na dodatnom značaju, jer upravo na Erwanovom primjeru imamo prilike vidjeti koliko je za pojedinčevu samosvijest važno osvještavanje vlastitih korijena.

Pa ipak, ta interesantna tematika zataškanih, pronađenih i objelodanjenih korijena, koja sama po sebi kao da obećava čitav dijapazon “težih” emocija, ovaj film ne boja teškim bojama. Neočekivano dobro postignut balans još je jedan aspekt koji svakako doprinosi njegovom ranije spomenutom “trijumfu” – lišavanjem svog uratka guste i neprohodne atmosfere, ali i nepotrebnog ili pak površnog humora i ismijavanja, Tardieu kao da nas drži za ruku dok nas vodi kroz svoju priču, omogućujući nam da osjetimo značaj i kompleksnost tematike koju je odabrala obraditi, a koja otvara puno više pitanja i prostora nego što pruža jednoznačnih odgovora, no dajući nam istovremeno opciju kvalitetne zabave i lakog izlaska iz kino dvorane “puna srca”, obogaćeni pokojim uvidom više.

Koraljka Suton

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.