Sagorjelo područje, Plijesan i vlaga, Smeđa forma, Rasulo, Crna vizija, pa onda Magična igra, Sveti simboli, Počelo, Apel…neki su od naziva djela Ordana Petlevskog koja se u Radničkoj galeriji mogu pogledati do 14. travnja.

Djela iz privatne kolekcije Biserke Baretić, supruge Ordana Petlevskog intrigiraju nestalnošću svojih formi koje duboko ispod debelog namaza boje otkrivaju turobno mjesto susreta s najcrnijim čovjekovim strahovima. Ponegdje ta crnila mogu iščeznuti kroz propusnu membranu linije crteža i tako postati snošljiva, kao bol koja postaje poezija kada je raspršite u riječi. Ima u djelima Petlevskog tog iskonskog straha, onog mlinskog kamena što vuče dnu korita onda kada se pustite. Čak su i forme na njegovim platnima začudno uznemirujuće, ponegdje ljigavo odvratne. Povremeno se promatraču učini da ispuštaju smrad raspadanja. Oblici istovremeno sugeriraju početak mikrosvijeta, ali i kraj svega živoga. Nepostojanje i postojanje plešu svoj prvi ili posljednji ples u vijugavim mekoćama Petlevskijevih djela.

Budući da je radio zarađene kompozicije s asocijacijama u imenima često se zna postaviti pitanje „Je li Petlevski enformelist?“ U katalogu izložbe kustos Feđa Gavrilović pojašnjava:

En-formelnost, odnosno bez-obličnost Petlevskoga ponekad se dovodi u pitanje ako taj pojam shvatimo posve puristički, odnosno kao slikarstvo koje inzistira isključivo na prikazu čiste materije, bez ikakve kompozicije, ili asocijacije koju nosi ime.

Gavrilović smatra da je „takvo određenje pojmova bespotrebno apsolutizirajuće, jer ako je povijest umjetnosti rekonstrukcija različitih lica duha vremena, čemu te maske shvaćati kao formule i markere prema kojima se detektiraju takozvani stilovi, to jest zašto u njima ne vidjeti niz postupaka, koji imaju isti korijen u vladajućim svjetonazorima i estetikama?”

Osim toga kustos je problematizirao i doveo u pitanje nihilističku filozofija koja se veže uz enformel, odnosno tumačenje Petlevskoga kroz nihilizam. Nasuprot tome ponudio je „magičnu igru“, odnosno shvaćanje stvaralaštva kao vječnog prijenosa i transformacije energije u različite forme.

Mekane, a čvrste titrave linije u suradnji sa zagasitim pastoznim nanosima boje grade nadrealistične kompozicije. Penju se, pa padaju, pa gmižu ili se rastaču. Na prvu su neprijazne, ali čim im spoznate dubine želite ih dotaknuti jer se možete poistovjetiti sa sumnjičavošću njihova postojanja. Zastrašujuće lijepe i zastrašujuće ružne one su poziv na razmatranje o duhu vremena, o našim osobnim stanjima, o nepreglednim pustopoljinama onoga u što se sve prelijeva kada nestane platna, kada se sve raspline u beskonačnost.

Postav izložbe Magična igra poziv je na vraćanje početcima. Osim robusnih umjetničkih djela ništa na njoj ne privlači pažnju, ništa ne zavlači u trivijalnosti. Ova je izložba poziv na sirovi doživljaj likovnosti jednog slikara koji je stvarao u okrilju egzistencijalizma. Prezrela je pretjerano estetiziranje i danas tako već nepodnošljivu sceničnost galerijskih prostora. Ogolila se do krajnjih granica, ali je istovremeno pokazala bujna obličja turobnosti i promišljanja koje tako rado ignoriramo u našem šarenom i glasnom svijetu.

Anita Ruso

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.