prvo slovo kulture

OKO i Severina: Banksy za siromašne

OKO, Severina
Puno toga je u tumačenju, ili recimo, u oku promatrača. Kada je Severina pozirala kao Saloma Dimitriju Popoviću godine 2010., i kada su te slike, fotografije i kolaži izloženi u Mimari, nije se moglo čuti puno pohvalnih glasova o toj akciji slikara i pjevačice.

Danas Marina Mesar – Oko za rođendan Laube izvodi performans No root, no fruit s istom zabavljačicom, a mediji najavljuju njihovo „propitivanje predrasuda i licemjerja sredine“. Zaista, postoji li neka velika razlika između umjetnika i umjetnice, između kasnog nadrealista gajgerovskog nagnuća i street-artistice zadivljene šamanskim životinjama? Oboje koriste to zanosno tijelo pop-zvijezde za svoju glasnu i nametljivu promociju.

Estradizacija umjetnosti možda nije nužno loša i može biti provedena na zanimljiv način, ali dojam ovog performansa isti je kao i dojam Popovićevog ciklusa: sladunjav i patetičan. Nije važno je li fatalna žena estrade shvaćena biblijska zavodnica ili kreativna i emancipirana žena koju bole predrasude, ona je prije svega ime koje znači medijsku pozornost.

OKO, Severina

Opet, umjetnost ne mora biti uštogljena, visokoparna i mramorno kruta, ali znači li to da je svaki publicitet zaista dobar, da je svaki krik za pozornošću vrijedan performans? Kulturna je javnost nedavno bila zgrožena trofejem FIFA-e u MSU ili nastupom Nives Celzijus u Lisinskom, ali propitivanje kroz koje nas vode Severina i Marina Mesar čin je navodno visoke kulturne vrijednosti. Upravo to je jedan od dokaza već raširenog stava da je visoka umjetnost stvar dobro odrađenog marketinga. Kako bi ta kompaktna kulturna većina, zabrinuta za teško stečene vrijednosti avangarde, reagirala na koncert Severine na krovu MSU-a, ili u atriju Klovićevih dvora? Netko bi mogao reći da je street-art, unutar kojega ova umjetnica godinama gradi svoju poetiku, nešto samo po sebi vaninstitucionalno, ali to se kosi sa povjesnoumjetničkim i dnevnotržišnim činjenicama, jer je od Keitha Haringa do Banksyja i ta umjetnost itekako usmjerena na institucije.

OKO, Severina

Izuzetno je smiješna i medijska najava akcije u kojoj novinari grade mistiku oko identiteta umjetnice, koji je apsolutno svima koji se bave umjetničkom scenom poznat. Dakako, anonimnost je danas privilegija, ali teško je održavati brojne fotosešne, sudjelovati u reklamnim kampanjama, pozirati kao zvijezda s poznatim zabavljačima, obožavati kameru, Instagrame i Fejsbuke i pritom reći kako se teži anonimnosti. Sve navedeno je legitimna strategija, ali je nespojiva s propagiranom anonimnošću, kojoj umjetnica navodno teži i u čemu novinari misle da obilato pomažu smiješnim senzacionalizmom, kojim od nje grade svojevrsnog Banksyja za siromašne. I mi imamo, kao da žele reći u lice velikom i sjajnom svijetu umjetnosti, svoje inkognitoe, svoj glamur, svoju alternativu, i mi smo otvoreni popularnom, i mi propitujemo ženske identitete, gledajte, i mi smo kontroverzni! Takvo privlačenje pažnje dobro korespondira sa metodama naše samozatajne egzibicionistice. Iz tog paradoksa može se graditi dobar umjetnički identitet, puno potentniji i plodniji za propitivanje od Severininog, ali očito da je ovdje bitno ostati na pitkoj i populističkoj razini. I to je legitimno, samo je besmisleno puniti stupce i glave pričama o umjetnosti s dalekosežnim posljedicama, kojih naprosto nema.

OKO, Severina

Zvijezde popularne kulture produkt su društva spektakla, a zahvaljujući njima mase zaboravljaju sve realne probleme. Panem et circenses, govorili su Rimljani, dovoljno je da narod bude pacifiziran. Iako se čini da su najveći dometi ovoga trenutka u umjetnosti beskonačna preispitivanja i ponovne interpretacije apsolutno svih segmenata društva, rekao bih svojevrsna koprofagija, mislim da je potpuno promašeno zvijezdama davati atribute boraca protiv društvenih nepravdi na temelju nekoliko izjava koje daju u medijima, jer one ni na koji način ne mogu načeti društveni poredak koji se reproducira baš putem tih istih zvijezda. Drugim riječima, istaknuti Severinu, čije se glazbeno stvaralaštvo temelji na prilično jednostavnoj seksualizaciji ženskog tijela i upornom isticanju muške superiornosti, kao ikonu ženske kreativne emancipacije posve je nakaradno, kao što je bizarna heroizacija i golemo suosjećanje sa sirotim selebritijima, kojima su ti tako bešćutni mediji oduzeli privatni život, kao da svi oni (i novine i zvijezde) ne žive upravo od prodavanja porcija privatnosti kroz fotografije ili javne ekscese, ponekada i s tobože društvenom ili političkom konotacijom – a Severina je u tome svemu zaista majstor.

Ovdje se lijepo zrcale vrlo izvrnute vrijednosti društva, u kojemu nije važno što se govori, nego tko govori. Odnosno, kakav je javni image te osobe, koliko ima sljedbenika na društvenoj mreži, puni li dvorane i galerije? Kako sam već rekao, puno toga je u oku promatrača, ali njegov pogled je već usmjeren i programiran, njegov naučeni stav napisan: Dimitrije kičizira Salomu, a Oko se beskompromisno bavi izuzetno važnim i osjetljivim pitanjima.

OKO, Severina

Branko Brezovec također je koristio Severinin scenski potencijal pa ju je uključio u svoju režiju Glembajevih, 2007. u riječkom HNK-u, u ulozi barunice Castelli. Međutim, za razliku od lažnog pijeteta i suza nad nesretnom sudbinom neshvaćene izvođačice, on je stereotipe o njoj kao snalažljivoj ženi u lovu na sponzore podvukao u dvostrukoj paraleli: likom koji glumi i slavnijom joj prethodnicom, Enom Begović, koja je svojevremeno tumačila istu ulogu. Time je, iako je nekima to bio uvredljiv čin prema sirotoj nam zvijezdi, ostvario puno složenije djelo koje je postavilo realna pitanja između ostaloga i o predrasudama kojima se i Marina Mesar želi baviti. To nije bio osnovnoškolski moralitet pun jadikovanja o neprihvaćanju neopisivo genijalnih i hipertalentiranih drugačijih pojedinaca, nego pokušaj seciranja društva koje proizvodi određena ponašanja i ličnosti, da bi se onda nad njima zgražalo i javno ih osuđivalo.

OKO, Severina

Performans u Laubi sastojao se od dva velika crteža Marine Mesar, koja su prikazivala cvijet nekog korova i ružu. U skoro pola sata kreiranja napetosti crteži su se osvjetljavali s obzirom na glasnoću govora Severine, koji nismo mogli čuti jer je bila u zvučno izoliranoj prostoriji (ispod dva crteža glas je vizualiziran valovima zvuka između dva oka). Pola sata publika je gledala kako se golemo cvijeće bojažljivo osvjetljava, kao da je autorica time željela naglasiti svoju crtačku genijalnost, koja se prikazuje u bljeskovima pred zadivljenim stadom. Riječ je o efektnoj scenografiji vrlo naglašene dekorativnosti, što i inače vidim kao temelj poetike ove autorice. Završetak i finalno osvjetljenje crteža bili su antiklimaktični. Kada je publika shvatila da je to što je gledala performans, a ne tek uvod u njega, aplauz je bio u najmanju ruku bio mlak – na koji način ovaj performans potiče svijest o dubokim pitanjima koja najavljuje ostaje nedorečeno, ali čini se da to na kraju nije ni važno. Pjevačičin glas čija je zvukovna komponenta negirana i prevedena u svijetlo, zapravo vrlo jasno govori o pravoj poanti ovoga performansa: Severina svojim medijskim ekspozeom i glamuroznim statusom u društvu, iluminira i uzdiže ovu umjetnicu u svijetu spektakla, daje joj dio svoga erosa i zvjezdanoga sjaja.

Paradoksalno, dok uz pomoć PR-ovskog i medijskog orkestra intelektualizira poziciju i značaj estradne zvijezde, Marina Mesar čini upravo ono što navodno osuđuje u njezinoj javnoj percepciji. Naime, ona je objektivizira, svodi je na puki alat pomoću kojega uvećava svoj medijski doseg i svoju slavu. Suradnja sa etabliranijim kolegom ili kolegicom iz šoubiznisa okušana je formula pod svjetlima reflektora, koja jamči lansiranje u više sfere popularnosti, bezbroj novih nastupa, kamera i odrađenih reklama. Ipak, i Oko je smjestila pop-divu „na njezino mjesto“, naglašavajući kako unatoč vatrometu tolerancije i prihvaćanja koje pokazuje, njih dvije nisu ravnopravne na hrvatskom Parnasu, dapače kako je isključivo ona sama „prava umjetnica“. Preko svoje glasnogovornice-kritičarke u Jutarnjem osjetila je potrebu naglasiti kako ona nipošto i ni u kojem slučaju ne sluša Severinu niti baš išta njezinoj glazbi slično. Od nje je posudila dio popularnosti, ali se ograđuje od stvaralaštva, kako bi ostala bezgrešna u krugovima suvremene umjetnosti.

Možda je i Severina toga svjesna, ali od ove suradnje i ona je zasigurno nešto dobila: možda dobar honorar, a možda i još jedan u nizu simpatičnih ekscesa koji joj pumpaju popularnost i potražnju. Njoj su, uostalom, jako dobro poznata pravila igre šoubiznis industrije.

Feđa Gavrilović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...