prvo slovo kulture

Očevina miriše na krv

stabloRazračunavanje s očevima nova je velika tema u domaćoj umjetnosti. To ne iznenađuje – razračunavanje s teretom naslijeđa očeva velika je tema ovog patrijarhalnog društva uopće.

Na Balkanu, intenzivno bavljenje njome je i razumljivo i očekivano: u prošlosti je rat, u sadašnjosti je apatija i beznađe, a pogled u budućnost paralizira i prestravljuje. Kao da u tu budućnost čovjek i ne može zakoračiti dok jasno ne odredi koju će prtljagu trauma, boli, zlobe, promašenih odluka i gorčine – prtljagu naslijeđenu od prijašnjih generacija – ponijeti sa sobom.

Na velika vrata, pitanje odnosa s očevima uvodi redateljica Ivona Juka u svom filmu Ti mene nosiš koji je unisono, od kritike i od publike dočekan s više oduševljenja nego bilo koji hrvatski film unazad pet godina. Ma i više. Evo kratkog pregleda triju fabularnih linija. Dora je zanemarena djevojčica koja mašta postati nogometna menadžerica. U njezin se život iznenada vraća otac odmetnik s kojim uspostavlja blizak odnos. Ives, redateljica sapunica, brine se o ocu koji ima Alzheimer. Kako gubi oca, sve više gubi i tlo pod nogama. Nataša, uspješna producentica sapunice, očekuje dijete. Kad joj se uz nagomilane probleme iz prošlosti pojave još teži, želi se suočiti s ocem s kojim je prekinula sve veze.

Zašto je odnos sinova i kćeri s očevima, mnogo više nego s majkama, tako gusto prožet mukom? U patrijarhatu drugačije ne može ni biti. Nina Bunjevac koja je prošle godine svojim sad već globalnim strip fenomenom, albumom “Fatherland”, odškrinula Pandorinu kutiju ove teme, za naslov je uzela riječ nabijenu simbolikom. Očevina – ili u Srbiji otadžbina – ta imenica ima snagu mita. Neki bi pjesnik možda rekao i da u njoj njuši krv. (Hrvatski izdavač ove moćne knjige, Vladimir Šagadin iz naklade “2×2”, za naslov je uzeo sintagmu u kojoj je ta mitska muka još malo više naglašena – Zemlja otaca. U stripu je Nina Bunjevac, koja živi i radi u Kanadi, ispisala i iscrtala svoju obiteljsku priču –  temelj joj je stvarna biografija njezina oca koji je pedesetih godina prošlog stoljeća kao vojno lice prebjegao iz Jugoslavije u Kanadu i ondje se pridružio skupini Nikole Kavaje, tajnoj srpskoj terorističkoj organizaciji čiji je cilj bio oboriti vladu Jugoslaviji atentatom na Tita, širenjem propagandnih materijala po dijaspori i podmetanjem bombi u jugoslavenskim konzulatima i ambasadama u sjevernoj Americi. Ninin otac 1976. poginuo je u nerazjašnjenoj eksploziji u Torontu, a strip prati sve te dramatične događaje u ovom ambicioznom autobiografskom djelu koje je izvorno objavljeno kod uglednog izdavača Cape Graphic/Random House i u samo nekoliko mjeseci doživjelo izdanja u Srbiji, Hrvatskoj, Njemačkoj, Češkoj…

Već je u Bibliji postavljen standard za odnose s očevinom: “Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu.” Kakva misao, kakva starozavjetna okrutnost. A opet – istinita.

Male, privatne misije obračunavanja s balkanskim očevima – pijančinama, nasilnicima, teroristima, ili samo otužno promašenim tipovima od kojih ti se od sažaljenja stisnu pluća – pokrenuli su, neovisno jedni o drugima, mnogi hrvatski umjetnici. U slikarstvu, tu je Stipan Tadić sa svojim zapanjujuće snažnim portretima oca i djeda; u stripu je to Nina Bunjevac sa “Zemljom otaca”; na filmu Ivona Juka s “Ti mene nosiš”, dok u književnosti ovu temu pasionirano istražuju Miljenko Jergović (roman “Otac”), Nikola Petković (roman “Kako svezati cipele”, o očevoj smrti) i Željko Špoljar (“Štakorbar”, o ocu filharmoničaru i njegovoj nerazjašnjenoj smrti), pa u poeziji Vanja Jambrović (knjiga poezije “Moj tata plače u kino dvoranama”) i mnogi drugi.

Prošlog je tjedna u Zagrebu predstavljena jedna mala, ali važna knjiga za djecu, koja također govori o onom biblijskom “utrnuću zubi” u sinova. Radi se o slikovnici Muka malog vuka za koju je tekst, u hipnotičkim rimama, napisao Renato Baretić, a ilustrirao ju je Davor Šunk. To novo izdanje agilne nakladničke kuće Semafora naša je nova Ježeva kućica i očekujem da će ući u lektiru i postati klasik na tragu Ćopićevog. Jer radi se o pametnom i duhovitom tekstu koji, ako ga čitate kao alegoriju odnosa sinova prema problematičnom (a ovo je eufemizam!) naslijeđu otaca, funkcionira bez problema i kao štivo za odrasle.

Baretić je u Muci malog vuka odlučio ispraviti “krive Drine”, ispisati nastavak svih bajki u kojima je ikad neki zlobni, proždrljivi vuk napravio kome kakvo zlo. Naravno, da se društvo oporavi od kolektivne traume, treba se dogoditi smjena generacija – tako je protagonist ove priče Mali Vuk, unuk onog istog strašnog vuka koji je presreo Crvenkapicu i progutao i nju i njezinu baku, onog istog koji je snažno puhao ne bi li otpuhao kućice triju praščića, onog istog koji se služio elaboriranim prevarama ne bi li pojeo sedam kozlića… Od malog se vuka očekuje da bude ponosni unuk slavnog djeda. Iako je sad već krezub i star, slava okrutnog vuka iz bajki i dalje živi u sjećanjima njegovih žrtava: Crvenkapica je izrasla u baku s olinjalim crvenim šudarom, poludjelu od ogorčenosti zbog toga što su istinski junaci pokopani (Lovac Luka je odavno pod zemljom), što žrtve nisu dobile zadovoljštinu, a zlotvori su i dalje nedodirljivi, nadmoćni patrijarsi. Predvođeni Crvenkapom, i drugi se poniženi i uvrijeđeni likovi iz bajki okomljuju na Malog Vuka – žele ga linčovati.

Preokret, i najsnažniji moment priče, veliki je monolog Malog Vuka, (simpatičnog bića kojega je ilustrator Šunk naslikao kao rođaka sarajevskom Vučku) koji oglašava pred cijelom šumom da odbija snositi teret djedova naslijeđa i zaklinje se da nikad nikome zbog njega neće pasti vlas s glave. Djed i otac bili su tirani, on će tu patrilinearnu prtljagu odbaciti.

Napisan pod osjetnim Ćopićevim utjecajem, tekst Muke malog vuka mogao bi novim generacijama značiti i više nego Ježeva kućica. Umjesto veličanja vrijednosti svog doma (kao simbola obitelji i nacije), Muka malog vuka odaslat će poruku da je dobro biti dobar, da treba donositi vlastite procjene, izmaknuti se teretu naslijeđenih ideologija.

Izvan fokusa većih medija ostalo je i malo remek djelo hrvatske animacije, film Sotonin sin osječkog autora Marka Dješke. Na pola puta između Zemlje otaca i Muke malog vuka, ali s jačom dozom crnog humora, to je crtić o demonu kojemu su se smučila bezumna pijančevanja moćnog oca, Sotone, i njegovo sladostrasno sijanje straha i smrti. Sotonin sin je nešto kao depresivni tinejdžer koji bježi iz vlastitog doma, smještenog negdje ispod dubljih krugova pakla, jer više ne može podnijeti atmosferu u toj kući, ispod očeve željezne šake. Poznat i po strip albumu Posljednji fan o golemoj taštini jednog poznatog stand-up komičara, Dješka je u ovom filmu napravio ono što je tako teško postići: prikazao je mučni tabu (balkanskog) patrijarhata kroz beskrajno duhovito priču koja se prati sa širokim osmijehom.

Ima u tome nešto oslobađajuće, nešto katarzično. Smijući se bijegu Sotoninog sina iz ralja očinske tiranije, smijemo se i mogućnosti da ćemo uskoro napokon i sami učiniti isto.

Maja Hrgović

*Tekst je u izvorno objavljen u Novom listu.

**U Biblioteci Arteist objavljena su dva naslova Maje Hrgović; hvaljeni roman Živjet ćemo bolje i knjiga eseja Žena, majka, glupača. Oba možete naručiti po akcijskoj cijeni od 69, odnosno 50 kuna, na info@arteist.hr, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...