prvo slovo kulture

Očajna povjesničarka umjetnosti: Kastracija

Sjedila sam u parku, bezizražajno zurila preda se dok se moj sin s drugim klincima valjao po pješčaniku iz kojeg se stalno pomalja potmuli vonj mačje mokraće. Obuzela me gotovo pa klinička dosada u kojoj čak više ni ne osjećaš da ti je dosadno, potpuno si zapravo isključen iz života, nešto nalik prizemnijoj nirvani, dogodi ti se to nakon pet sati sjedenja s ostalim majkama na klupi.

Pokušavala sam u početku čitat knjigu, ponijela sam sa sobom Slamnigovog Povratnika s Mjeseca, ali tupost parka te ubije, ne možeš se usredotočit jer te stalno jebe taj žamor djece, izvjesna prijetnja da će te netko nešto priupitati ili da će dotrčati sin, zaslinjen od suza i bijesa, nakon što se u onom mačkosernom pješčaniku posvađao s nečijim drugim sinom oko neke jeftine igračke iz Offertissime.

Baš kad sam oko četiri zapala u tu katatoničnu dosadu nalik transu, na rubu parka pojavio se moj muž, danas se nešto ranije vraćao s posla. Prilazio mi je uznemirenim, žustrim korakom, a kad je došao do klackalice, domahnuo mi je rukom da dođem malo na stranu.

Nije me, kao obično, ovlaš poljubio u obraz kako bi ostalim majkama pokazao da smo još uvijek funkcionalan bračni par koji čak izmjenjuje i određene nježnosti. To mi je bio znak za uzbunu, nešto se dogodilo. Odmah sam živnula: što god da bilo, bolje je od ove polagane parkovne smrti.

Muž mi je uzbuđenim, tjeskobnim glasom ispričao da je neka ženska na njegovom poslu pročitala moju zadnju kolumnu na Arteistu u kojoj sam opisivala kako sam išla na izložbu nekih likovnih žutokljunaca u Maticu hrvatsku.

– Onda je dala i drugima da čitaju… Svi su se šokirali… Da kako si mogla onako ispljuvat te mlade slikare na početku…

– Uopće ih nisam ispljuvala. Nisam uspjela ni pogledat njihove radove jer je bila gužva, a meni se vino prolilo po onoj novinarki pa sam…

Muž se pravovjerno žestio, patronizirajući mi objašnjavao kako sam pogriješila, prstiju spojenih kao Angela Merkel na presicama o imigrantima.

– Ali bila si poslana da tamo da napišeš likovnu kritiku, a ne da opisuješ kako ti se prolijeva vino… Sad svi na poslu misle da imaš problema s alkoholom…, cijukao je.

– Ma slušaj, ni na šta ja nisam bila poslana. Na portalu su mi dali slobodu da pišem o čemu hoću i po tekstu će mi plaćat 250 kuna ako ti tekstovi budu podizali čitanost. Ionako imaju dovoljno likovnih, kazališnih, književnih kritičara. Tko uopće čita te kritike… Ja sigurno nisam došla tamo pisat kritike, došla sam pisat o sebi… Pa i rekla sam ti da ću tako pisat, pitala te hoće li ti to smetat… Rekao si da mogu pisat šta hoću ako me to ispunjava, i rekao si da na tvom poslu ionako nitko ne čita portale za kulturu…

– Ali ovaj tekst su, evo, svi pročitali! – ojađeno je zapiskutao moj muž i stao rastezati kontrolorsku prugastu kravatu koju nosi na poslu u ministarstvu.

– Pa to znači da je dobro odjeknuo tekst. Možda mi i povise honorar! A možda me preuzme i neki mejnstrim časopis, ponudi mi kolumnu. Tu bi onda mogla zaradit i plaću napokon, ne bi mi tvoja mama za svakim ručkom uvijeno davala do znanja da sam neradnica koja uz to što ne radi nije u stanju ni odgajat sina kako treba, održavat kućanstvo…

– Pusti sad moju mamu… Samo mi fali još da ona to pročita.

– Uh, sva se tresem.

Tek sam tada vidjela koliko mi je muž uznemiren. Izvadio je mobitel i dramatično mi, šaptom, pročitao komentar što ga je neka čitateljica ostavila ispod teksta.

– “Koja si ti spodoba, tuko jedna bezobrazna glupa, ak ti to nije nitko reko ja ću ti reć. Povalit će tebe jebeni cigan u kontejneru. Tko si ti, TKO da pišeš ovakva sranja i pljuješ po studenticama, ma po bilo kome da sereš!”, muž je skoro zaplakao. – Užasno! Ne želim to više nikad proživjet! Molim te, Mirna, prestani to pisat! Ja sam mislio da je to pitom svijet, svijet tih likovnjaka, kad ono ispalo je vučje leglo… Srce mi se stislo kad sam čitao komentare pod tekstom… A ovaj je napisala neka likovna umjetnica!

– Di bi došla da se osvrćem na idiotske komentare ispod tekstova…

– Ali najviše me dotukao jedan komentar u kojem je neka žena čak dobrohotno kometirala… I rekla da kakva si ti to supruga kojoj su vlastiti sin i muž dosadni… Je li to istina, jesam li ti ja stvarno dosadio!?

– Ma, nisi, daj… – slagala sam. – Pusti komentare. Treba nam taj novac… I za ovu drugu kolumnu odmah su mi isplatili lovu jer je bila toliko čitana… S tom lovom sam jutros platila susjedu vodoinstalateru, riješio nam je ono što je curilo kod kotlića, zamijenio je ventil. Sad radi sve, ko novo – pokušala sam ga malo oraspoložiti. Uzalud.

– Mirna, evo molim te, nemoj to više pisat, izlagat sebe, obitelj radi pišljivih 250 kuna. Ja ću ti ih svaki tjedan dati, samo prestani to pisat!

Ovo me razjarilo.

– Ti ćeš mi dati!? Ma je li? Pa zato sam i počela pisat. Da ne moram više od tebe uzimat siću, ko da sam neka tvoja potplaćena zaposlenica koja ti čuva dijete, pere suđe, a ti joj za to daješ novac! Nećeš mi ti određivat što ću pisat! Svojim pisanjem počela sam napokon zarađivat svoju kunu! Nećeš mi to uzet! Ljubomoran si što sam počela zarađivat, što me ljudi čitaju, čak i te tvoje kokoši na poslu koje ne čitaju ništa osim kataloga za šampone i deterdžent! – likovala sam.

Muž je, vidjela sam mu po pogledu, shvatio da smo postali atrakcija mjeseca za majke na klupi, da ćemo uskoro nadjačat onaj par nevoljnika, ono kad je ona jedna pred svima mužu papučaru stisnula šamar. Pribrano je namjestio osmijeh, otišao do klupe, pokupio moju torbu, uzeo sina za ruku, vratio se do mene i rekao:

– Idemo doma, nećemo se tu pred svima svađat zbog nekakve glupave likovne umjetnosti.

***

Navečer sam s frendicom Mirelom otišla na izložbu Željka Kipkea u galeriji Josip Račić. Nekakvi kolaži, ulja na platnu, sivi tonovi, posveta Orsonu Wellesu. Odlučila sam mužu i likovnoj publici za ljubav napisati nešto dojmljivo o toj izložbi, sve onako ljupko i pozitivno bez cinizma, ironije da ne izazovem nikakve negativne komentare nego samo pohvale kako sam dobrodušna, kako poštujem umjetnost, kako joj se divim i kako kroz spoznaju umjetnosti želim i kao osoba, kao majka napredovati u životu.

I evo.

Kipkeovi umjetnički radovi zapravo su persiflaža akutne svakodnevice lišene humanog predznaka ratoborne vizije neoliberalne koegzistencije žanra i pokušaja da se stvarnost poput poštanskog pečata priljepi za reorganizirano tkivo bršljanastog, brzopoteznog uboda oštrice umjetničkog stvaranja u nabuhlo salo propagandnog ništavila.

Eto, nadam se da ću ovom opaskom o Kipkeovoj izložbi vratit sjaj svojoj diplomi povjesničarke umjetnosti. I da će tankoćutni likovnjaci, moj muž i njegova kolegica s posla biti sretni.

Nakon Kipkeove izložbe, frendica i ja otišle smo u birc Kinoteke i tamo ostale do fajrunta. Opet će muž morat sutra vodit sina u vrtić prije posla, mene će previše bolit glava i bit ću premorena od vraćanja noćnim tramvajem u Trnsko. Računat ću to kao njegovu žrtvu za to što sam se svojevoljno dala kastrirati kako bih spasila ugled naše obitelji.

Mirna Mirt

*Ilustracija: Stipan Tadić, Roadkill

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...