Poskočila sam od sreće kad me urednica poslala na moj prvi zadatak na kojem ću dokazati da nisam uzalud studirala povijest umjetnosti, da znam pisati o izložbama, upotrebljavati stručne termine. Još više od toga sretnom me činilo to što sam napokon dobila priliku da se maknem malo od doma, od čuvanja sina u parku sve do deset navečer jer djeca danas ostaju do kasno vani, raziđu se tek kad se roditelji složno dogovore da svi u isti čas krenu doma, a to se oduži jer se nikome ne vraća u svoja četiri zida, uspavljivat djecu uvijek istim ubuđalim bajkama ili još gore, izmišljanjem sasvim novih bajki, od čega te poslije boli mozak jer nije lako smišljati priče od kojih djeca čvrsto i brzo zaspu, te priče imaju svoje zakonitosti, moraju sadržavati jednaku dozu tripoznosti i smorane, moraš paziti i na to da dijete ne razbudiš prevelikom akcijom. Ja sam u tome dobra, sinu svaku večer donosim novi nastavak priče o dobrom transformeru koji živi u maloj garaži na farmi, a priča je toliko dosadna da često zaspem pričajući je – ili me sin kroz zijevanje zamoli da odem iz sobe i pustim ga da spava.

Otvorenje izložbe održavalo se u sedam navečer. Koliko dugo nisam izašla navečer u grad… Još sam od portala dobila dvjesto pedeset kuna za prošlu kolumnu. Ponovo sam se osjećala kao studentica kojoj su dobrostojeći roditelji dali bogat džeparac za izlazak.

Izložba na koju su me poslali bila je zajednička izložba trojice studenata likovne akademije: Luke Kuševića, Johna Miličića i Andreja Tomičića. Arteist je koproducent, dobili su za organizaciju neku lovu od grada, pa bi to trebalo dostojno popratiti. Na ulasku u podrumsku prostoriju Matice hrvatske osjetila sam se moćno. Umjetnička sudbina ove trojice likovnih žutokljunaca sad je u mojim rukama, hoću li ih uzdići ili im na pasja kola ispljuvati radove, trajno ih ubiti u pojam, sasjeći u korijenu te osjetljive, ambiciozne umjetničke dušice?

Na otvorenju je sve vrvilo od studentarije, poput vjernog krda došli su podržati svoje kolege koji su se prvi odvažili svoje radove izložiti očima javnosti, kritike. Njihove ponosne majke ispekle su hrpu raznovrsnih kolača, bilo je toliko tih kolača da si njima čitavom bataljunu mogao uvaliti šećernu bolest. Dirljivo. Podsjetilo me to na naše dječje rođendane po novozagrebačkim parkovima, na kojima su se majke natjecale tko će ispeći više kolača, a ja sam uvijek nonšalantno tim proslavama pridonosila vrećicom najjeftinijeg smokija robne marke Clever.

Htjela – ne htjela, prisjetila sam se i svoga studiranja. Mi s povijesti umjetnosti stalno smo se išli na akademiju družiti sa slikarima, slikaricama. Tijekom faksa hodala sam s oko deset tipova, sedam od njih bili su slikari, studenti slikarstva. Koliko je mojih aktova ostalo po njihovim studentskim, čajnim kuhinjicama koje su oni pompozno nazivali ateljeima… Gdje su svi ti aktovi? Na njima je moje tijelo ostalo mlado, netaknuto kao da sam ženska inačica Doriana Graya. Na ovom stvarnom, sadašnjem tijelu, uočljive su promjene: previše sireva i jeftinih salama, jedenja čokolina koje je ostalo sinu. Sve je to učinilo svoje.

I sad na otvorenju ove izložbe gledam te mlade studentice s akademije. Sad su tako kul, uče slikat, poslije motaju duhan, napijaju se vinom, zabrijavaju s kolegama, od mamurluka se oporave do podne. Život ih trenutno mazi, da bi im, čim završe akademiju sabljom sasjekao krila. U najboljem slučaju neke od ovih djevojaka završit će kao profesorice likovnog po periferijskim osnovnim školama gdje će u zbornici uvijek sjediti po strani sa svojim šeširima širokog oboda i šarenom odjećom pokazivat da su još uvijek drugačije od drugih. Tek će ih nakon polugodišnjih školskih zabava onako pripite negdje na strunjačama u kutu zamračene sportske dvorane povaliti profesor tjelesnog koji se oblio od pola čaše piva; one će kasnije crtat portrete tog profe, donosit mu ih u dvoranu nakon zadnjih satova, a on će bježat od njih kao od kuge smatrajući ih teškim čudakinjama s kojima je tako nesmotreno završio pod utjecajem alkohola. U najgorem slučaju dvije ili tri ove djevojke završit će kao sudionice hrvatske likovne scene, a to je tek pravo dno. Do svoje pedesete motat će se po otvorenjima izložbi i stalno se iznova razočaravati i čuditi zašto im ono što nazivaju karijerom ne napreduje, zašto nitko ne piše o njihovim radovima, zašto ih nitko ne kupuje.

Postoji, doduše, i srednji put. Mogu se udat za nekog koliko-toliko dobrostojećeg tipa, izrodit mu djecu i postat domaćice… Ako je suditi po meni, očajno loše, frustrirane domaćice.

Prestravila sam se kad sam vidjela izložene radove te trojice mladih slikara. Sva trojica uhvatili su se apstrakcije kao utopljenici koluta za spašavanje. O, sranje. Pa kud me na vatrenom krštenju dočeka rafal apstrakcije, baražna paljba! Nikad, ni u najnadobudnijim danima faksa nisam znala pisat o apstraktnim slikama. Doduše, olakotno je to što o takvim radovima možeš nadrobit što ti god prvo padne na pamet, naći značenja koja samo ti vidiš, a nitko ti ne može prigovoriti da si u krivu jer to je, molim lijepo, apstrakcija. Ako je slikar naslikao djevojčinu kosu, ti možeš napisati da je to konjski šušak, a slikar ti ne može ništa jer kako da dokaže da to nije konjski šušak nego kosa njegove djevojke. Nikako, tko mu je kriv kad slika apstraktno.

Time sam se tješila. Što god da napišem ne može ispasti loše, ma ne moram čak ni gledat izložene slike. Pa da, apstraktne slike je najbolje ni ne pogledat, onda se najbolje piše o njima.

Uzbuđeno sam otkoračala do stola s vinskim flašama, baš sam poželila popit čašu vina, gemišt, utopit se u vrevi kao nekad kad sam kao studošica brijala po otvorenjima. Ali izgubila sam onaj mot za naguravanje do vina. Još je taj hodnik u kojem su postavili stol s cugom bio uži od onog prolaza koji su Marina Abramović i njen partner napravili svojim golim tijelima na ulazu na onu neku njihovu izložbu. A pored boca bila je hrpa tacni s onim kolačima koje su ispekle majke mladih slikara, stalno je netko uzimao te kolače, nikako se nisam mogla probiti do vina koje, da dodatno zakompliciraju, nisu natočili u čaše, nego je stajalo u bocama, morao si sam otčepit bocu, nalijevat si, a ja sam htjela gemišt, znači još sam morala odvrtat čep na mineralnoj.

Kad sam se napokon dočepala boce i čaše, krenula sam si gemišt pravit sve do vrha, da ne moram dvaput dolazit i nanovo prolazit sve to. Natočila sam si toliko da mi se malo prelilo i po ruci, liznula to i podigla čašu visoko u zrak da se tako probijem van na terasu i tamo to na miru popijem. U tom trenutku naglo je od tacne s kolačima podigla glavu neka kovrčava plavuša za koju sam naknadno saznala da je novinarka kulture. Uglavnom, tjemenom me pogodila u lakat i skoro pola gemišta iz čaše prolilo mi se po njezinom vratu, haljini.

Prostrijelila me pogledom kakav imaju zlikovci u nasilnim crtićima na RTL Kockici koje gleda moj sin, a ja mu to, kao loša majka, dopuštam jer tako dobijem malo mira za sebe.

Osjećala sam se kao zadnja jadnica, klošarka, alkosica koja se ovdje došla drhtave ruke nalokavat vinom, a ne pisat o izložbi. U glavi mi je samo bilo kako da se što prije izgubim odavdje u sigurnost svog doma, gdje je moj sin taj koji prolijeva vodu, sokove, mlijeko i biva prekoren za to. A ne da mene koja sam žena, majka, domaćica tu prijekornim pogledima strijelja nekakva novinarka kulture koja sigurno živi samo s mačkom i jede juhe iz vrećice.

Izjurila sam iz prostorija Matice hrvatske, a da izložene radove nisam pravo ni pogledala. Ali kao što rekoh, o apstraktnim slikama najbolje se piše kad ih uopće ni ne pogledaš. Sudbina mi je, tješila sam se, ipak išla na ruku. Svako zlo za neko dobro.

Muž me doma u čudu pogledao.

– Već si se vratila… Pa rekla si da te nema prije ponoći… A sad je jedva osam… – zabuljio se u zidni sat kao da se želi uvjeriti da je stvarno tako malo sati.

Osjetila sam i da lagano likuje. Kad sam odlazila na otvorenje bila sam sva nabrijana, puna sebe, pomalo se drsko šminkala u kupaoni, davala mu do znanja da mi on i sin nisu sve na svijetu, da imam i drugi život, da sam izazovna, pametna žena koja se ne zadovoljava samo time da bude majka i domaćica, nego se želi ostvariti, dokazati i u nekim drugim, malo višim sferama, umjetnosti na primjer.

Umjesto da mu išta odgovorim, zatvorila sam se u kupaonu i otpakirala vibrator koji sam na povratku kupila u DM-u za lovu od prve kolumne. Muž zna da volim kolumne začiniti ponekom erotskom pikanterijom kako bih si povećala čitanost. On to podržava, sve dok je ona stvar umjetna, apstraktna poput apstraktne umjetnosti.

Mirna Mirt

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.