Nikad nisam zamišljala da ću jednog dana postati ovo; loša domaćica s petog kata, rastresena žena iz čijeg se stana često osjeća smrad zagorene hrane, tragično neuspješna u multitaskanju – žena koja zaboravi juhu na štednjaku, psa ispred dućana, punu pelenu ispod kreveta. Kad je sin bio mlađi i kad bih mu noću obnevidjela od umora mijenjala pelene, ponekad bih samo zasranu pelenu u kugli zbuksala pod krevet, a onda zaboravila na to, sve dok nakon par dana sobu ne bi napunio čudni vonj raspadanja, kao kad rikne neki otuđeni samac pa ga susjedi nanjuše na ljeto, po vonju koji se probije u hodnik.

Ja sam ta loša domaćica čijeg muža sve kolegice na poslu sažalijevaju jer su mu košulje uvijek zgužvane, zaflekane od modrih bodija našeg sina, majica s likom Spužvaboba i Vatrogasca Sama koje se tako često nađu u bijelom vešu. Svi smo snizili kriterije i od mene očekujemo malo, uključujući i mene samu. Počela sam prljavi veš direktno iz košare trpati u mašinu, kao šljunak u miješalicu. Nekad dugo čučim ispred bubnja i gledam to bratstvo i jedinstvo, kako se zajedno moče i prevrću otmjene košulje mog muža i moje pohabane trenirke s ovješenim koljenima i dupetom, u kojima izgledam kao jedan od Teletubbiesa, ali me to ne sprečava da ih stalno i svugdje nosim.

Muž ima posao, ja nemam. On je referent u Ministarstvu rada, ja sam završila povijest umjetnosti. I najviše što sam s tom diplomom postigla bilo je to što sam neko vrijeme radila kao čuvarica izloženih umjetničkih djela u Muzeju suvremene umjetnosti. Bio je to dobar posao. Samo sam stajala, sjedila, spuštala se niz onaj tobogan, mogla sam i čitat do mile volje, eventualno bi mi zbog čitanja znala prisrat jedna od onih nadrkanih kustosica kojima ni aerobik nije mogao izbacit iz tijela tu nakurčenost. O, s kakvim sam guštom odlazila po četiri sata dnevno na taj posao. A još mi je bio i blizu jer smo mi tu u Trnskom… Žalila sam što taj posao ne mogu radit osam sati dnevno, pristala bih radit ga i čitav dan, samo da nisam doma ili u parku s malim, koji je tad bio u najgorim godinama – tri je imao, stalno sam po po parku morala trčakarat za njim, okužena jatom NKV majki koje su vrtjele samo dvije teme: što će danas kuhati i je li cijepljenje zavjera ljudi-gmazova.

Ipak, od svega mi je zapravo u parku bilo najmučnije gledat te guzate, otromboljene očeve, kako zakržljalim, dežmekastim ručicama ljuljaju svoje sinove koji im stalno nešto prigovaraju. Željela sam da i moj muž tako po cijeli dan pati u parku, ali njega je izvlačio posao, često je ostajao i prekovremeno da bi zaradio neku dodatnu lovu. Jer treba danas živit, jest, plaćat sve te račune, slobodne aktivnosti za dijete.

Znala sam da mu ne smijem prigovarat, ali jebiga. Napadala sam ga da me zatočio u ovom usranom Trnskom, napravio mi dijete da me zauvijek prikuje uz sebe, posložio si život tako da on lijepo, komotno radi u gradu, na poslu pije kavu kad je pauza, a ja ostajem doma ko Pepeljuga uz štednjak, perilicu i dijete. Pogotovo što sam i taj posao čuvarice u Muzeju suvremene ubrzo izgubila kad je uprava muzeja počela drastično rezat troškove.

Muž bi mi na te progovore odvratio neka si i ja nađem posao.

– Ali di kad po cijele dane moram sređivat po stanu, čuvat malog!

– Ali mali je do četiri u vrtiću. Žalile su mi se tete da ga ostavljaš i duže, nekad do pet. Pa do pet stigneš hiljadu puta presurfat sve moguće oglase za posao…

– Ma nemoj! Znači kad je mali u vrtiću ja bi trebala prat, kuhat i surfat za posao. I onda kad mali dođe iz vrtća, bedinat ga, vodit u park! Pa gdje je tu vrijeme za mene? Nisam ja ko ove druge tu majke, imam ja potrebu i nešto pročitat, zaboravljaš da sam nekad pisala!

– Pa piši…

– Šta da pišem kad se nigdje ne mrdam iz ovog stana i parka!

– Pa piši o tome… O tim svojim frustracijama.

Kao studentica voljela sam umjetnost, ići po izložbama, čitati knjige. A sve teže je i naći takve knjige. Kad si mlad svaka druga knjiga te oduševljava, baš kao i ljudi… Kasnije, skoro sve ti ide na živce.

Evo, sad sam se prihvatila da pišem redovnu kolumnu za portal. O stvarnom životu jedne povjesničarke umjetnosti. Problem mi je i kako će moj muž reagirat na tu kolumnu. Objasnila sam mu o čemu ću pisat i on me podržao u tome, najvažnije mu je da si nađem neku strast. Valjda se boji da bih ga inače mogla napustit kao što su žene većinu njegovih frendova, kolega s posla napustile s uvijek istim otrcanim razlogom: da idu pronaći sebe.

– Piši o čemu hoćeš, najvažnije je da te to veseli. A i ja ću te kroz te kolumne bolje upoznati – rekao mi je muž dok je sinoć večerao splačine koje sam mu nabrzinu skuhala.

– Ma, dobro, ali ako ćeš čitati, nemoj to shvaćati doslovno. To neću biti prava ja. Kad god nešto staviš na papir, to više nisi ti, to će bit nešto sasvim drugo. I nemoj se nervirat ako ću pisat o maštanju o nekom drugom muškarcu, nekakvom divljem seksu s neznancem. Morat ću imat neke takve stvari da bi bilo zanimljivije, inače tko bi me čitao? A ne mislim to pisati samo za sebe, stalo mi je do tog da vidim hoću li skupiti bar stotinjak čitatelja. Inače nema smisla.

– Ma, naravno… To ćeš, znači, potpisivat svojim pravim imenom i prezimenom?

– A, nego kako? Pa neću se valjda potpisivat ko Mišica Mini?

– Znam da, ali ako će to čitat ovi moji na poslu…

– Ma, neće, to je nekakav portal za kulturu.

– Dobro, najvažnije mi da ti nađeš nešto što će te ispunjavat. Uvijek sam tvrdio da ti imaš smisla za pisanje, da bi se tome trebala posvetit.

Evo, moja prva kolumna je napisana. Vidim da mi stil malo šteka, ali s vremenom ću ga usavršiti. Od prvog honorara kupit ću su vibrator na baterije u DM-u. Baš me zanima hoću li imat volje napisat i drugu kolumnu. Ili će završit kao i s fotografiranjem. Okinula sam par fotki zaleđene ulične lampe, fotkala sam nekolike prometnih znakova s njihove obrnute strane i onda shvatila koliko je to isprazno.

Mirna Mirt

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Related Posts