prvo slovo kulture

Kulturno blamiranje nedjeljom

Nedjelja popodne. Dogovor sa starim prijateljem koji osim davno obećanih kolača uključuje obavezno i posjet nekoj izložbi. Treba nam nešto da nas izbaci iz svakodnevice. Da očisti prašinu s duše kako kaže Picasso.

Kad već citiramo Picassa prva asocijacija nam je Braque čije ime je najjače istaknuto na plakatu nedavno otvorene izložbe „Strast stvaranja – remek-djela iz zbirke Fundacije Maeghtˮ u Umjetničkom paviljonu. Idemo! Najavljujem se na ulazu kao novinarka, vadim svoju press iskaznicu uz osobnu. Djevojka me sramežljivo gleda i objašnjava da se novinari moraju unaprijed najaviti kako bi mogli uživati pogodnosti koje ostvaruju imanjem iskaznice, odnosno kako bi mogli besplatno pogledati izložbu o kojoj će pisati. Poznata mi je ta praksa iz Klovićevih, ali sam do toga trenutka bila uvjerena da jedino Klovićevi na ovom svijetu imaju tako nešto smiješno i nepraktično. Budući da sam naivno mislila da su jedini, bili su mi čak i simpa i nekako se nisam ni ljutila na njih… Do trenutka kad sam shvatila da je to očito postao trend u zagrebačkim muzejima. Dakle, taj moj novinarski ater ego nema pravo na spontanost. Šteta. Prava šteta.

Plaćam uredno kartu 50 kuna jer se ne želim điberiti i svađati s djevojkom koja prodaje karte i koja nema ništa s maloumnom politikom kuće za koju radi. Da sa svojom novinarskom iskaznicom (Konture, pa onda Arteista) nisam ušla u nekoliko desetaka muzeja u Parizu, Rimu, Londonu, Oxfordu, Firenzi, Veneciji, Ateni (znam da zvuči samodopadno, ali razlog ovog nabrajanja vam je već jasan) ne bih niti zucnula. Znači, nikad mi nitko nije rekao da ne mogu ući s nekim opskurnim pressom iz neke male Hrvatske. Nije. Bitno je da ima pečat časopisa, sliku i da je dokument važeći. Ne trebaš imati prepoznatljivu facu niti biti goropadan. Dovoljno je pokazati iskaznicu na ulazu. Jednako kao što rade studoši, penzići, djeca itd. Svaki muzej na svoj web stranici ima naznačenu tu „posebnu“ skupinu ljudi kojima je omogućen besplatan ulaz. Novinari su među njima jer se pretpostavlja da dolaze vidjeti izložbu iz profesionalnih pobuda.

Dok mi Calder visi nad glavom ne mogu se ne zapitati: „U Zagrebu od milijun stanovnika, koliko novinara dolazi vidjeti izložbe da bi pisali o njima? Koliko se to ljudi s tim press karticama nagura istovremeno pa je potrebno ranije se najaviti kako ne bi došlo do gužve? Jesam li ja mogla u onom trenutku poslati mail i najaviti se za dolazak za nekoliko trenutaka (naime, nije navedeno koliko točno prije se potrebno najaviti, pa sam možda mogla skoknuti napudrati nos što bi mi dalo vremena da se od nenajavljene metamorfoziram u najavljenu novinarku)? Da sam možda rekla da je svrha mog dolaska priprema članka za najklikaniji portal o kulturi u Hrvata, bi li to bilo pretenciozno? Bi li podrazumijevalo da će izlazak u susret mojoj neinformiranosti značiti i da sugeriram da ću na Arteistu izbaciti salve hvalospjeva o predivnoj i nezaobilaznoj izložbi u Zagrebu?…“

Jasno mi je da muzeji žele imati evidenciju o tome koji novinari im dolaze kako bi mogli pratiti što su ti novinari pisali o njihovim izložbama. Međutim, zdravorazumski mi se čini da je to moguće riješiti tako da novinar ostavi svoje podatke u posebnom formularu koji je napravljen za tu svrhu kao npr. u Fondazione Prada u Veneciji gdje sam nedavno besplatno ušla s Kontura press iskaznicom.

Ljudi, dajte budite normalni. Osvrnite se oko sebe i gledajte kako se to radi u velikim muzejima u koje zaista dolazi masa novinara iz cijelog svijeta. Ako oni ne kompliciraju, zašto biste vi? Hajmo surađivati na dobrobit ove naše male, skučene kulturne scene koja vapi za jedinstvom, umrežavanjem i međusobnim poticanjem.

Anita Ruso

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...