prvo slovo kulture

Nisam seksist, ali…

U jednom danu nacionalna enciklopedija seksizma obogaćena je dvjema novim natuknicama. Prvu potpisuje kardinal Vinko Puljić koji je žene koje stupaju u intimne odnose prije braka proglasio štracama, a drugoj je autor sveučilišni profesor Ivica Džeba s Građevinskog fakulteta u Zagrebu i izgovorena je jučer na konferenciji za novinare primorsko-goranskih laburista. Odnosila se na razdijelnike i stare cijevi za centralno grijanje. Evo je u cjelosti.

Nisam seksist, ali vam moram reći da od jedne stare žene nikakvom šminkom i odjećom ne možete napraviti mladu i lijepu.

Obratite pozornost na početak Džebine rečenice. „Nisam seksist, ali…“ To je standardizirani uvod u seksističke ispade. Isto kao s rasizmom; kad netko kaže „Nisam rasist, ali“, pripremite se da u nastavku čujete opasku o tome kako crnci smrde. Ili već nešto slično.

Uredništvo Jezika, uglednog specijaliziranog časopisa za kulturu hrvatskog jezika, koji već sedamdeset godina predstavlja platformu za plodonosnu, kontinuiranu, intelektualnu raspravu o jezikoslovnim pitanjima, a izdaje ga Hrvatsko filološko društvo, počelo je devedesetih godina 20. stoljeća provoditi godišnji natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ. Iako suvremena lingvistika inzistira na tome da nema velikih i malih jezika i da je svaki jezik podesan da potpuno zadovolji potrebe svojih govornika, od osamostaljenja Hrvatske može se pratiti rast zabrinutosti, upravo instinktivne zebnje jezikoslovaca nad očuvanjem hrvatskoga jezičnog blaga. U vrijeme kad se globalizacija, s engleskim kao svojim (ne)službenim jezikom, izlijeva i na ovaj dio Europe kao rijeka kroz raspuklu branu, jezikoslovci se od poplave brane gradnjom nasipa oko tvrđave našeg jezika. Natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ dio je tog plemenitog projekta.

Prije nekoliko godina uredništvo Jezika je tako u finalni krug natječaja propustilo i riječ krompulja. Značenjem te novoskovane riječi koju su u Jeziku smatrali prikladnom da postane dijelom svakodnevne upotrebe, semantički se pokrivaju „grube, glasne žene“.

Ukupno se 109 natjecateljica i natjecatelja prijavilo s prijedlozima 500 novih riječi, od njih su 482 ušle u borbu za onu najbolju, a zatim je izbor sužen na njih 47. U finalu su se, osim krompulje, našli i prijedlozi: istinomjer umjesto poligrafa, mimoučinak umjesto nuspojave, zakulisje umjesto engleskog backstagea, zatim riječi dojmovnik (knjiga dojmova), hrvatistika (kroatistika), sučelište (talk show), brzogriz (fast food), tiskalo (printer)…

Prijedloge za nove hrvatske riječi slali su ljudi raznih uzrasta i zanimanja, osnovnoškolci i umirovljenici, gimnazijalci, liječnici, visokoškolski i srednjoškolski profesori, kakav je recimo Ivica Džeba s početka teksta, čovjek koji nije seksist, ali žene uspoređuje s hrđavim cijevima. Riječ krompulja našla se u finalu tog ozbiljnog natječaja ove ozbiljne institucije, što dokazuje da je i u ovom uvaženom žiriju, sastavljenom od prominentnih jeikoslovaca – bilo onih koji rečenice započinju s „Nisam seksist, ali…“

Pitala sam se tada hoće li krompulja zaista spasiti hrvatski jezik od najezde prijemčivih, dopadljivih engleskih riječi. Smije li takvoj riječi biti aplaudirano u društvu koje želi biti demokratska zajednica ravnopravnih? Ako jezik treba nazive za proizvoljne kategorije poput “grube, glasne žene”, ako treba krompulju i štracu da njima opiše ženekoje nisu podobne u patrijarhalnom društvu – onda bi trebao imati nazive i za druge, manje proizvoljne kategorije. Kako bi bilo da nađemo riječ za muškarce koji koriste svoju moć da na radnom mjestu onesposobe žene s kojima rade? Ili za poslodavce koji ne žele zaposliti udane žene? Ili za muškarce koji mlate žene, o kojima se u jeziku tako pažljivo skrbimo da ih umatamo u toplu dekicu eufemizma obiteljsko nasilje? Lepa Mlađenović o ovom potonjem kaže:

Termini moraju biti precizni, dati jasnu sliku o onome o čemu se radi. Ako se radi o muškom nasilju nad ženama u obitelji – a upravo se o tome radi u 95 posto slučajeva (ostatak čine rijetki slučajevi u kojima su žene žrtve nasilja svojih majki ili baka) – nije dovoljno reći tek “obiteljsko nasilje” ili, još gore, “domaće nasilje” što su neki ovdje pokušali uvesti. Što govori to “domaće nasilje”?! Ništa. Zvuči kao “domaća salata”.

Zašto treba govoriti o štraci i krompulji? Zato što između jezika i društva struje dvojake silnice – u jeziku se društvo koje ustrojava određeni jezik. Stereotipi i predrasude koje postoje u određenoj kulturi, prenose se u jezik, a jezik ih zatim prenosi i reproducira, „betonira“ natrag u društvo. Drugim riječima, jezik aktivno djeluje u oblikovanju naše percepcije svijeta, u oblikovanju društvenih normi, horizonata očekivanja, u oblikovanju naše svakodnevice. Jezik nas određuje, u svakom pogledu.

Prije nekoliko godina slučaj krompulja prošao je gotovo nezapaženo. Danas o štraci govore svi. To je dobar znak; pomalo shvaćamo koliko je trijumfalno velika moć asimilacije seksizama u „normalni“, nemarkirani, uobičajeni govor. Shvaćamo, pomalo, da je jezik nevjerojatno učinkovito oružje u inficiranju društva predrasudama i licemjerjem  i da zato treba paziti da u nj ne prodiru seksizmi.

Za kraj, mali zadatak: trenirajte mišiće za detektiranje seksizma pokušavajući pronaći muškim parnjak ovim imenicama: alapača, udavača, drolja, kurva, usidjelica, priležnica, sponzoruša, štraca. Uspijete li, napišite nam u komentaru.

Maja Hrgović

*Maja Hrgović autorica je knjige eseja Žena, majka, glupača (Bibiloteka Arteist, 2014.) u kojoj se bavi seksizmom u medijima, politici, kulturi i pop-kulturi. Naručite je po akcijskoj cijeni od 55 kuna.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...