Neupitna je vrijednost preciznog i pronicljivog dramskoga glasa Tene Štivičić u Hrvatskoj. Nakon uspjeha zagrebačkih Triju zima, vijesti o njezinim kazališnim uspjesima ne dolaze isključivo iz Londona, nego i oživljavaju domaće uspavane kazališne prilike. Stoga se s velikom pomnjom očekivala i prošlotjedna Gavellina premijera Nevidljivih u sezoni koja je nažalost u tom kazalištu izgubljena u repertoarnim traganjima bez jasne vizije.

Temeljna je odlika Nevidljivih fragmentarnost rasutih epizoda i lica koja su dramski zaokružena bolničkim krevetom na početku i kraju. Drama je to općih mjesta, već poznatih novinskih priča, zajednički povezanih motivom migranata te njihovih izvanjskih i unutrašnjih putovanja i traganja za boljim životom. Kad je premijerno izvedena na engleskome jeziku u koprodukciji družine Transport i kazališta New Wolsey iz Ipswicha (2011), nitko nije mogao predvidjeti Brexit, Trumpa, zatvaranja granica i migrantske valove. Stoga se iz današnje perspektive problemi Nevidljivih, satkani u podjelama i nerazumijevanju između klasnoga, domicilnoga stanovništva i doseljenika – čine samo nelagodnima jer strašnijim prizorima svjedočimo svakodnevno prateći medije.

Dubravko Mihanović dramaturški preoblikuje i sažima dramski tekst. Dodan je lik svojevrsne domaćice večeri (Dijana Vidušin) koji povezuje fragmente u cjelinu, podulji su dijalozi skraćeni, poneki su i izgubljeni te zamijenjeni pokretom i vizualima.

Slovenski redatelj Matjaž Pograjc pedantno i precizno oblikuje dramske fragmente u maniri filmskoga kadroviranja s elementima pop kulture i videoigara na tri plana – makete kao scenografija (Tomaž Štrucl, Paola Lugarić, i Dominik Meštrović), zbivanja na videozidu i realni plan s glumcima. Drukčijoj vrsti pristupa i studioznosti koju njeguje ljubljanski AGRFT možemo samo zavidjeti jer su takva scenska rješenja i kreativno-istraživačke slobode u našim prilikama prava rijetkost.

Predstava je vizualno atraktivna i plitka, no ni sam rukopis ne pruža veću dubinu ili dinamiku iznad općih mjesta kako bi se eventualno dali dublji redateljski i glumački slojevi. Ansambl (Ozren Grabarić, Nataša Janjić, Sven Medvešek, Bojana Gregorič Vejzović, Enes Vejzović, Ana Kvrgić, Martina Čvek, Franjo dijak, Anja Đurinović, Nikola Baće, Darko Milas, Filip Križan) je ujednačen u toj zaigranosti na tri plana te vješto, nadahnuto, a s dozom namjerne artificijelnosti prati koreografiju Branka Potočana.

Problemi migranta zatvoreni su u formu blještavog spektakla gdje sućut izazivaju ranjiva i zatvorena Sera (Ivana Bolanča) te očinski brižan Anton (Živko Anočić). Lica te drame udišu zagušljiv londonski zrak čekajući da dođe vrijeme kad će biti prihvaćeni. Ne mogu nikuda i nigdje. Nose ih ideali da je život drugdje.

Anđela Vidović

*Fotografije: Jasenko Rasol

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.