prvo slovo kulture

Ubojstvo u Orient Expressu ekspresno je upalo u provaliju

Ubojstvo u Orient Expressu (Murder on the Orient Express, 2017., 114min)
Režija: Kenneth Branagh
Scenarij: Michael Green
Uloge: Kenneth Branagh, Michelle Pfeiffer, Johnny Depp, Judi Dench, Daisy Ridley

Jedan od najpoznatijih krimi romana Agathe Christie, Ubojstvo u Orient Expressu izdan davne 1934. godine, s protokom vremena doživio je nekolicinu adaptacija. Među njima je bio za Oscara šesterostruko nominirani film Sidneyja Lumeta iz 1974. godine s Albertom Finneyjem u glavnoj ulozi, zatim moderniziran i na nož dočekan TV film iz 2001. s Alfredom Molinom kao belgijskim detektivom, te u konačnici još jedna TV verzija iz 2010., s Davidom Suchetom, za mnoge jedinim “pravim” Poirotom, koji je tu ulogu utjelovljavao od 1989 do 2013. I onoliko koliko je Suchetu bilo teško pozdraviti se s likom s kojim se desetljećima saživljavao, toliko je gledateljima bilo teško pozdraviti se s njim i njegovim Poirotom. Utoliko se više sada od nas zahtijeva da suspregnemo nevjericu i otvorimo se interpretaciji Kennetha Branagha, cijenjenog britanskog glumca i redatelja, koji je odlučio obje svoje profesije staviti u službu nove adaptacije ove poznate whodunnit priče i okupiti masu kvalitetnih i poznatih glumačkih faca. No, je li ovaj projekt stvarno bio potreban?

Herculea Poirota (Kenneth Branagh), u ovoj adaptaciji samoprozvanog “najboljeg detektiva na svijetu” zatječemo u Jeruzalemu 1930ih godina prošlog stoljeća. Nakon uspješno riješenog slučaja, taj perfekcionistički nastrojeni i oštroumni ekscentrik kojem niti jedna nepravilnost ne promakne, raduje se odmoru. No, zločinci nikada ne spavaju te se od Poirota zahtijeva da brže-bolje dođe do Londona. U Istanbulu mu njegov prijatelj Bouc (Tom Bateman), direktor poznatog Orient Expressa, ponudi mjesto u svom vlaku koji će ga za tri dana dovesti do Francuske. Poirot se u svom vagonu susretne s čitavom galerijom zainimljivih i šarolikih ličnosti. Tu su pritajeni mafijozo Ratchett (Johnny Depp), njegov tajnik MacQueen (Josh Gad) i batler Masterman (Derek Jacobi), zatim pobožna misionarka Estravados (Penélope Cruz), princeza Dragomiroff (Judi Dench), njena sluškinja Schmidt (Olivia Colman), mlada guvernanta Debenham (Daisy Ridley), udovica Hubbard (Michelle Pfeiffer), doktor Arbuthnot (Leslie Odom Jr.), grof Andrenyi (ukrajinski baletan Sergei Polunin) i grofica Andrenyi (Lucy Boynton), austrijski profesor Hardman (Willem Dafoe), prodavač automobila Marquez (Manuel Garcia-Rulfo) i kondukter Michel (Marwan Kenzari). Kao što i sam naslov sugerira, u određenom trenutku dogodi se ubojstvo jednog od putnika, što ostale učini – osumnjičenima.

I premda na papiru sve navedeno djelovalo kao iznimno intrigantan i krajnje napet murder mystery kojem ćemo se rado (opet) prepustiti, s povećom dozom razočaranja moram priznati kako je Branaghova adaptacija ipak miljama daleko od toga. Prva greška koju ovaj redatelj/glumac čini, a koja nam ostavlja tako bljutav okus u ustima, je ta što svog Poirota i njegove ekscentričnosti konstantno i beziznimno gura u prvi (a bome najčešće i krupni) plan, pritom gotovo zaboravljajući da oko njega orbitira sazviježđe drugih likova (odnosno hollywoodskih zvijezda) koji ipak zaslužuju priliku za temeljitijom, detaljnijom i plastičnijom obradom od ove koju im je Branagh ne pretjerano velikodušno omogućio. Tako većina njih ostaje na razini skice, iako sama postavka priče daje i više nego dovoljno materijala za dubinsku psihološku obradu, koja bi u konačnici i trebala biti zaslužna za stvaranje napetosti i iščekivanja.

Jer Ubojstvo u Orient Expressu primarno je i prvenstveno priča o ljudskoj prirodi i svemu što je u stanju izazvati “rascjepe unutar ljudske duše”, zapakirano u krimi priču koja je tu da ponudi poligon za propitkivanje upravo te tematike. I makar Branagh nominalno inzistira upravo na navedenom kao okosnici priče, ta ambiciozna želja ipak ostaje samo na pustim klišejiziranim riječima koje njegov lik izgovara i retoričkim pitanjima koja sebi i drugima postavlja. Dok god su on i njegovi kriminalno loši brkovi toliko u fokusu, duše ostalih likova, sve mahom zanimljivijih od njegove interpretacije Poirota, jedva da i stignemo osjetiti i doživjeti, a u konačnici je upravo to ono što najviše želimo – kako bi nas se zaintrigiralo, uzbudilo, angažiralo, iznenadilo, kako bi whodunnit? postalo pitanje koje si postavljamo, makar već znali odgovor.

Osim spomenutog zanemarivanja “sporednih” likova, tu su i potpuno nepotreban CGI, igre s kutevima snimanja koje u ovom slučaju više odmažu nego pomažu jer apsolutno nikako ne doprinose radnji i atmosferi, već djeluju više kao pretenciozni eksperiment koji ubrzo dosadi te loši dijalozi koji ili objašnjavaju ono što se upravo dogodilo ili pokušavaju biti duhoviti – i u tome stvarno ne uspijevaju. Sam klimaks na prvu djeluje kao da ima potencijala popraviti cjelokupni dojam, ali s obzirom na to da je čitav proces gradnje bio tako površan, neangažirajuć i nenadahnut, teško da se moglo očekivati čudo.

Iz svih navedenih razloga Orient Express ekspresno upadne u provaliju prema kojoj ga je Branagh nehotice usmjerio. Neujednačeni tempo stvara dojam kao da ni on sam nije znao kako rasporediti likove, dijaloge i događaje, nešto što bi perfekcionističko oko njegova lika odmah protumačilo kao pukotinu u narativu. I uistinu, dok Poirot, koji svijet vidi “kakvim bi trebao biti” i stoga mu niti jedan doslovni i metaforički rascjep u tkanju ne promakne, dio filma provede u nemogućnosti da pronađe tu pukotinu koja bi mu omogućila rješavanje misterija, Branaghu se nehotice omiče poveći broj nesavršenosti i brazdi koje narušavaju balans prijeko potreban da bi se film mogao nazvati cjelovitim ostvarenjem. Stoga neovisno o tome jeste li čitali roman, gledali neku od adaptacija Christiejinog djela ili pak ništa od navedenog, glavno pitanje koje ćete si postavljati dok se pokušavate uživjeti u Branaghov uradak neće biti whodunnit?, već – čemu?

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...