Projekt Umjetnik na odmoru, predstavljen izložbom koja je sinoć otvorena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, nije zvučao obećavajuće. Nimalo.

Zvučao je kao sponzorska, marketinška, korporativna stvar, nešto čemu nije mjesto u muzeju, nego prije na katu zgrade Porezne uprave ili takvom nekom mjestu. Projekt je, naime, koncipiran ovako: jedanaest međunarodnih umjetnika čiji se rad ugrubo može označiti kao avangardan, dobilo je priliku ljetovati na Jadranu, u Poreču, u jednom od hotela hotelskog lanca Valamar, a od njih se očekivalo da na tom „radnom ljetovanju“ proizvedu, osmisle, neki rad. Radovi su sakupljeni na izložbi koja je, inicirana od Instituta za istraživanje avangarde, a financijski podržana od tvrtke Valamar, predstavljena prvo u Istri, a potom, sinoć, i u Zagrebu.

Šarolika, nesvediva na zajednički nazivnik, izložba je prava svaštara: tu je fotografijama dokumentiran performans igranja nogometa u fraku, jedenja banane, valjanja po plićaku bez gaća; tu je akupunkturna mapa Istre, kao pacijenta koji vapi za ozdravljenjem; tu je frižider čije zvukove možete poslušati u slušalicama, parovi iznošenih cipela koji vise s plafona, pa ciklus crno-bijelih fotografija popova kojima su oči zaklonjene plišanim igračkama.

Neki će vam radovi dignuti živce i prezirat ćete ih – na primjer performanse ruske avangardne skupine Plavi nosovi koju čine nasmijani gojazni sredovječni muškarci koji se vole skidati goli i fotografirati, a da pritom ni sami ne znaju ponuditi suvisao razlog zašto to čime i kakve veze to ima s umjetnošću. Goleme fotografije njihovih zagrljenih poskakivanja na hotelskoj plaži ostavit će vas, u najbolju ruku, ravnodušnima. A mogli bi se i iznervirati i pomisliti – to je obijest, a ne umjetnost.

Za neke će vam se umjetnike učiniti da su najbolje od sebe dali u prošlim desetljećima i da sad uzalud forsiraju neku novu ideju, neku svježinu koju više ne mogu proizvesti. Oleg Kulik se stvarno trudi. On je produktivan performer, uvijek spreman zamotati se u plahtu ili aluminijsku foliju, na primjer. Ali tu sve staje: ima nešto otužno na fotografijama koje bilježe te njegove pokušaje stvaranja umjetnosti. Na njima, on je samo trbušasti tip koji se nelagodno znoji umotan u plahtu. Dođe vam ga milo, osobito kad znate da je nekoć bio velik, moćan, da je devedesetih u ulozi čovjeka-psa na zapadu kritizirao tretman istočnoeuropskih umjetnika gol se privezujući za lanac i napadajući ljude, lavežom i ugrizima.

I arhivska snimka performana iz tog „psećeg ciklusa“ je uvrštena na izložbu, funkcionira kao podsjetnik na sretnije dane u umjetničkom životu Olega Kulika.

Tko je sinoć došao na otvorenje u MSU, bio je nagrađen performansom triju sudionika ovog projekta u dvorani Gorgona. Naziv – Rekvijem za klavir. Izgledao je ovako: prvo su trojica umjetnika zasjeli na stolice ispred starog klavira i gledali publiku. Bilo je jasno što će uslijediti nakon te uvertire: u kutu su čekali rekviziti – motorna pila, brusilica, veliki malj. Počeli su gotovo sramežljivo, čupkajući žice, lupajući po tipkama. Zatim su stavili zaštitne maske i rukavice , oboružali se alatom i sustavno (iako na trenutke nespretno i nevješto baratajući motorkom, tako da se publika brinula hoće li jedni druge isjeći na komade prije nego što to učine klaviru) sveli instrument na hrpu daščica, žica, tipki, iživljavajući se lupanjem kao oni majmuni u Odiseji.

Ako je u toj destrukciji bilo umjetnosti, ona je bila u glazbi kojom se klavir opirao uništenju: svaki udarac, svaki nasrtaj čerečenja na tipke i žice stvarao je zvukove, disonantnu glazbu razaranja – klavir je umirao pjevajući. Netko je u svemu tome možda prepoznao, osjetio, nešto katarzično.

Maja Hrgović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.