prvo slovo kulture

Negativci u sapunicama

DobitnikJedno poslijepodne supruga me napustila. Pregazio ju je automobil dok je prelazila ulicu.

Nije bilo baš tako. Tako sam ispričao djeci. Djeca su bila još mala i nisam znao drugačije objasniti zašto mame nema.

Zapravo me prevarila s drugim muškarcem.  To je bilo previše komplicirano da ikome objašnjavam. Mrzio sam kada me sažalijevaju. Upoznala ga je dok sam radio, a ona bila s djecom na moru. Ona i njezin ljubavnik poginuli su dok  su vodili ljubav u njegovom autu. Policajac mi je objasnio da su ih našli gole u autu na dnu mora.

Idiot je zaboravio povući ručnu kočnicu.

Bio sam stvarno dosadan tip u to vrijeme kad me prevarila. Posao, kuća, tv, spavanje…  Gdje mi je bila pamet. I sam sebe bih tada ostavio da nije bilo djece.

U početku sam se sažalijevao i potajice pio. Što sam više pio, to sam se više sažalijevao. Jedno je vuklo prema drugom.

S Lejlom  sam se poznavao godinama. Bila mi je susjeda. Stanovala je u stanu do našeg s mužem i djecom. On je bio neka faca u ratu i družio se s tom ekipom. Zapravo bio je nasilnik, pijanac i tukao je Lejlu. Često sam kroz zidove slušao njeno zapomaganje. Znao sam se u liftu naći licem u lice sa njom. Bila je lijepa i bilo je neke čudne kemije između nas. Ni s debelim slojem šminke nije uspijevala pokriti modrice na rukama i licu.

U to vrijeme bio sam sebična plačipičkica. Nije me bilo briga za nikoga. Ništa tada nije dopiralo do mene.

Sve se promijenilo jedne večeri. Nevjerojatno je kako te život iznenadi i sve promijeni u jednom danu.

Večer je počela uobičajeno. Djeca su legla u krevet i zaspala. Otišao sam do kuhinje. Iz najgornjeg ormarića uzeo sam piće. Iz susjednog stana čulo se uobičajeno deranje i Lejlini jauci. Ovoga puta obračun je bio žešći. Čuo sam Lejlu kako je istrčala iz stana na hodnik. Otvorio sam vrata i vidio kako leži na betonu. Ležala je između mojih i njihovih vrata. Vikala je nećeš gade i ispružila noge u obrambeni položaj. U tom trenutku pojavio se na vratima on, pogledao me i rekao:

„Koji kurac ti gledaš ! Ti kurvo, ajde unutra“, urlala je zvijer.

Primio je Lejlu za noge i stao je vući u stan. Iz sve snage zamahnuo sam rukom i pogodio ga šakom u glavu. Takvom reakcijom iznenadio sam njega ali i sebe. U slijedećem trenutku, čovjek od sto kilograma i dva metra pao je na pod kao komad drveta. Prva pomisao bila je da sam ubio čovjeka i da idem u zatvor a djeca u dom. U stvarnost me dozvao Lejlin glas.

„Ajde pomozi mi da ga odnesemo na krevet u dnevni boravak.“

Primio sam ga ispod pazuha i stao vući do sobe. Smirio sam se kada sam vidio da diše.  Onako mamuran još mi je i mater opsovao.

Prvi put sam u susjedovom stanu. Pogled mi se zaustavio na zidu. Umjesto slika mačevi, kubure, pištolji , puške. Jedan zid bio je pun pohvalnica, zahvalnica, priznanja, ordena. Zagledao sam se u fotografiju gdje on pozira u uniformi, naoružan do zuba, zagrljen sa suborcima.

„Ubit će nas oboje kada se probudi. Glupo je to što si napravio. Ipak, hvala ti !“, rekla je.

„Pokupi djecu i nužne stvari, prespavati ćete u mom stanu ili zovem policiju.“

Izgovorio sam to tako da je više zvučalo kao naređenje, nego kao poziv. Uplašena i izmrcvarena žena me poslušala. Otvorio sam vrata svoje spavaće sobe i rekao da sam u boravku ako što treba.

Sve što sam napravio te večeri bilo je instinktivno. Udariti vojnog zapovjednika značilo je imati čitavu četu njegovih suboraca protiv sebe. Da sam iole razmišljao znao bih da će me zbog toga proganjati kao zvijer. Bit ću mrtav, ne više emocionalno, nego i fizički. Da sam iole razmišljao vidio bih sebe kao me trpaju u kombi i vode na neko osamljeno mjesto. Vidio bih i kako me drže za ruke i kako udaraju.  Jedan u glavu a drugi  u međunožje. Sve dok se ne onesvijestim, pa me poliju vodom i krenu ispočetka.

Sreća moja da nisam razmišljao te večeri.

Lejla je uspavala djecu i sjela kraj mene. Zahvalila mi se još jednom i nježno mi rekla da sam budala. Prijao mi je taj osjećaj da me doživljava kao viteza koji je pomogao dami u nevolji. Godila mi je njezina blizina i način na koji smo razgovarali. Opet, bio sam užasnut time da sam sada na listi za odstrel.

„Jesi li umorna?“, upitao sam je.

„Jesam, djeca su zaspala i raširila se po krevetu pa za mene nema mjesta.“

„Mogu li leći tu kraj tebe?“

Nije čekala da odgovorim, samo je legla. Ugasio sam noćnu lampu i pokrio nas dekom. Krevet je bio uzak i tijela  su se dodirivala.  Lejla je stavila nogu preko mene. Reagirao sam instinktivno. Strasno sam je poljubio i stao svlačiti. Ništa nas nije moglo zaustaviti u tome trenutku.

Samo par metara dalje, spavao je njezin muž. Pokraj njega, na zidu bila je hrpa oružja. Dijelio nas je beton između dva stana i protuprovalna vrata na ulazu. On bi …briga me što bi on. Ja sam želio njegovu ženu a ona je željela mene.

Ujutro, pred svitanje rekao sam Lejli da vodim nju i djecu u Sigurnu kuću.

„Bit će vam tamo dobro. Uzela si mobitel da ostanemo u kontaktu?“  pitao sam je.

„Nemoj, nema svrhe. “ odgovorila je ona.

“On radi u ministarstvu. Ima veze i može nas naći,  gdje god da odemo.“

“Znam, gdje vas sigurno neće pronaći.  Imam vikendicu kraj rijeke, tamo imaš sve da budeš neko vrijeme na miru sa djecom. “

Zvučalo je kao uzmi ili ostavi. Kimnula je glavom u znak odobravanja. Probudili smo djecu, spakirali neophodne stvari i ranom zorom iskrali se iz stana. U devet ujutro već smo radili omlet kraj rijeke. Pili smo kavu i gledali djecu kako se igraju na livadi. To jutro je bilo nestvarno.

“Kao da smo likovi u nekoj jebenoj sapunici. Riješili smo se gada i ovo je sada happy end“

Na to se ona nasmijala, poljubila me i zagrlila.

“Muž ti  je bio pijan, udario je svom snagom, glavom u pod. On je negativac i u sapunicama, poslije takvih scena on izgubi pamćenje.“

„Ali mu se i vrati i nakon nekog vremena svega se sjeti.“ uzvratila je ona tužno.

Nepotrebno sam upropastio savršen trenutak.

To nije bilo smiješno. Uplašila nas je  pomisao da se moramo vratiti u naše bijedne živote.

Nazvao sam školu gdje radim i rekao da ovaj tjedan neću doći na posao. Nisam se ni trudio izmišljati razlog. Bio je to toliko lijep tjedan da sam produžio za još jedan. Poslije toga nisam više brojao dane, ni tjedne. Ništa više nisam morao brojati. Baterije u mobitelima su se ispraznile i više ih nismo punili.

Odlučili smo ostati  zajedno tu kraj rijeke. Djecu smo upisali u lokalnu školu. Bila su mala i uživala su životu na selu. Stan u gradu iznajmio sam Kinezima. Novac od zakupa bio je dostatan za život kraj rijeke. Žalili su se Kinezi na buku iz susjednog stana i zapomaganje neke žene. Gotovo da sam se obradovao kada sam čuo da tuče neku drugu jadnicu. Mislio sam da ako ima drugu žrtvu, nas će ostaviti na miru.

Nisam više pio i budio sam se sretan, s osmijehom od uha do uha. Zaposlio sam se u lokalnoj pilani. Ubrzo sam naučio raditi kuće od drveta. Imao sam sve što čovjek može poželjeti.

Toga dana Lejla me čekala na cesti dok sam se vraćao s posla. Prema njoj u punoj brzini jurio je vojni džip. Gledao sam kako nestaje ispod kotača automobila. Čuo sam njezin krik i to  kako joj auto lomi kosti. Iz auta je izašao on, Lejlin muž i izvadio pištolj. Pucao je u mene i pogodio me. Zadnje čega se sjećam da je istim pištoljem pucao sebi u glavu. Preživio sam samo ja. Zato što Bog voli da patim.

Nevjerojatno je kako te život iznenadi i sve se promijeni u jednom danu.

Sjedim u stanu u velikom gradu. Buljim u televizor i čekam da djeca zaspu da bih mogao piti.

 Darko Bergman

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...