Da je Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja pisana sa sviješću o tome da će postati jedna od najizvođenijih i omiljenih dramskih tekstova, Ivo Brešan bi bio u iskušenju da pripitomi, priguši iskre anti-režimske kritike, usađene duboko u ovo kultno djelo. No, srećom, od autocenzure ga je spasilo to što je Mrdušu pisao za sebe i prijatelje: bila je za internu upotrebu, napisana da zabavi njegov kozerski krug prijatelja, kreativaca i intelektualaca s kojima se desetljećima družio u Šibeniku, a među kojima su bili i Arsen Dedić, Vice Vukov i Drago Meić. O tome je Ivo Brešan, koji je preminuo u svojoj 81. godini – samo tri i pol mjeseca nakon smrti supruge, također književnice, Jele Godlar Brešan – govorio prije nekoliko godina, kad je u svojoj jubilarnoj 50. obljetnici kazalište Kerempuh postavilo Mrdušu u režiji autorova sina Vinka Brešana.

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja napisao sam u vrijeme kad sam bio silno ogorčen, jer su svi moji tekstovi bili u kazalištima sustavno odbijani; zacijelo ih nisu ni pročitali oni kojima sam ih nudio. Stoga sam otprilike negdje oko godine 1965. počeo pisati nešto što doista nema nikakve šanse, kako sam tada mislio, da se ikad pojavi na sceni. Htio sam tako dati oduška svojemu gnjevu prema sustavu koji me uporno ignorirao. To me potpuno oslobodilo svake autocenzure i brige oko toga kako će tko to primiti. Ali odlučio sam nikako taj svoj gnjev ne pokazati, nego ga prikriti crnim humorom, kako se ne bi vidjelo da sam povrijeđen – ispričao je Brešan.

Smislio je apsurdnu situaciju: polupismeni seljaci iz zabitnog sela Dalmatinske zagore izvode Shakespeareova Hamleta, a onda doživljavaju sudbine junaka koje igraju – ima li išta nerealnije i luđe od toga?

– Pišući, shvatio sam da vršim dvije diverzije. Prva je estetska: u okvir pozornice, ukrašen pozlaćenim ornamentima, unutar kojega se može zamisliti samo Traviata ili Zemlja smiješka, pokušavam unijeti autentično selo u svoj njegovoj grubosti i primitivizmu, lišeno svake folklorne romantike, u kojemu se lica prežderavaju, loču, prde, psuju… što bi bez sumnje izazvalo skandal, jer se to do tada na pozornici nije vidjelo. (Sada možda toga ima i previše). Druga diverzija je politička. Jedno zabitno selo Dalmatinske zagore oblikovao sam tako da postane metaforom za cijeli društveni i politički sustav u kojemu smo tada živjeli ne samo mi nego i takoreći pola planeta – istaknuo je Brešan.

Univerzalnost teksta, zajamčena poznatim Shakespeareovim junacima koji su ovdje preobraženi u puku poznate i drage obične, blesave, “male” ljude, priskrbila je Ivi Brešanu slavu. No, ne prije nego što je tekst odležao šest godina u ladici. Napisan 1965. godine, komad je prošao razdoblje “kiseljenja” – na jednom čitanju, za uho je zapeo glumici Heleni Buljan koja je rukopis odnijela Ranku Marinkoviću.

– Ja se nisam usuđivao njega zvati, pitati što o tomu misli, a on se nije javljao meni. Sve do ’71. godine, kad je valjda on osjetio da bi bio trenutak za tu predstavu. Dao je tekst režiserima Paru i Violiću, i praizvedba komada održana je u teatru ITD u Violićevoj režiji, ispričao je Brešan u posljednjem velikom intervjuu što ga je prije dvije godine dao Telegramu.

Bio je to prijelomni trenutak u Brešićevoj karijeri. Dotad su njegovi književni radovi, objavljivani po časopisima poput Šibenske revije, prošli ispod radara. Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, u režiji Božidara Violića stekla je obožavanje publike ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan granica bivše države – ponajviše u Poljskoj. Izvela se u Hamburgu i u bečkom Volkstheatreu. Na premijeru u Beču došao je i tadašnji austrijski predsjednik Rudolf Kirchschläger.

 

Odnos Ive Brešana prema politici bio je zdrav i inteligentan. Nepotkupljivo je udarao po totalitarizmu – radilo se o fašističkom ili komunističkom režimu. Prezir prema ideologijama naslijedio je možda od djeda kojeg spominje u intervjuu Telegramu. Sjeća se kako je primljen u Mussolinijeve balille, talijanski fašistički pandan Titovim pionirima. Sjeća se i obavezne uniforme koju je kao balilla morao nositi: crnu košulju, zelene hlače i kapu s fesom koji pada na rame, a na kapi je bio srebrni fašistički grb.

– I ja sam u toj uniformi došao jedan put pred djeda da me vidi. On me ošinuo i rekao mi: ‘Nikad više da nisi preda me u tome izišao!’ Mrzio je fašiste, ali i komuniste. Ovi drugi su za njega bili sinonim za razbojnike i pljačkaše, ispričao je.

Njegov je otac Vinko, tada jedini intelektualaca u Vodicama, gdje je obitelj živjela, otišao u partizane. Nakon rata je radio kao načelnik u šibenskoj policiji. Na toj je poziciji bio do 1949. godine.

– Tad je počeo informbiro. Onda su ga smijenili jer je njima na tome mjestu tada trebao krvnik, a ne intelektualac, zaključuje Ivo Brešan.

Ivo Brešan je rođen u Vodicama 1936. godine, no većinu svog života živio je u Šibeniku. Diplomirao je slavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Šibeniku kao gimnazijski profesor. Bio je umjetnički voditelj Centra za kulturu i Međunarodnog dječjeg festivala te šibenskog HNK-a. Kao scenarist je surađivao s redateljem Krstom Papićem, koji je po njegovoj “Mrduši” napravio i istoimeni kultni film. Za Papića je napisao i “Tajnu Nikole Tesle”.

Predstave su mu se igrale diljem Jugoslavije, no uspjeh je imao i nuspojave. Nakon uspjeha Mrduše, bio je na ledu – ni jedan redatelj nije se usudio raditi njegove komade, iz straha da će biti povezani s hrvatskim proljećašima kojima je Brešan bio okružen sedamdesetih godina. Od novog komada koji se tada pripremao – “Nečastivi na Filozofskom fakultetu” – odustalo se u posljednji tren, na generalnoj probi. Predstava je premijerno izvedena godinama kasnije, i to u Ljubljani. Blokadu je prekinuo Krešimir Zidarić koji je 1979. godine postao ravnatelj Gavelle. Odvažio se postaviti Brešanov komad “Smrt predsjednika kućnog savjeta”.

“Viđenje Isusa Krista u Kasarni V.P. 2507” njegova je politički žestoko osporavana drama, premijerno izvedena u Pozorištu Boško Buha 1985. godine. Napisana je gotovo desetljeće ranije, a temelji se na sučeljavanju biblijskog mita i protuvjerskog fanatizma u JNA.

U opusu ovog izuzetnog autora, kojeg kritika stavlja uz bok Marinu Držiću, ističu se drame “Svečana večera u pogrebnom poduzeću”, “Anera”, “Hidrocentrala u Suhom dolu”, “Veliki manevri u tijesnim ulicama”, “Julije Cezar”, “Smrt predsjednika kućnog savjeta”, “Arheološka iskapanja kod sela Dilj”, “Potopljena zvona”, “Utvare”, “Nihilist iz Velike Mlake” i Gnjida”. Prozni dio njegova opusa čine romani “Ispovijedi nekarakternog čovjeka”, “Astaroth”, “Kockanje sa sudbinom”, “Država Božja 2053.”, “Vražja utroba”, “Katedrala” (ovjenčano nagradom Ksaver Šandor Gjalski), “Ništa sveto”, “Prokletnici”. Osim s Krstom Papićem, kao scenarist je surađivao i s Veljkom Bulajićem (u filmovima “Obećana zemlja” i “Donator”) te sa sinom Vinkom (“Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršal”).

Ivo Brešan dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su čak dvije Sterijine nagrade te nagrada za životno djelo Vladimir Nazor.

Za kraj, zanimljivo je čitati Brešanov dijamantno precizan, iako skroman, pogled na svoj najpoznatiji komad.

– Naravno da ona (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, op. a.) ne može proizvesti isti učinak kao nekad, ali to se događa i sa svakim drugim komadom, koji nakon tolike stanke ponovo oživi na sceni. A to bi se dogodilo i da se u stvarnosti ama baš ništa nije izmijenilo. No, kako su kod nas sve promjene uglavnom u ikonografiji, terminologiji i nazivlju, pri čemu mentalni sklop sredine ostaje isti, ne sumnjam da će nekog odjeka u gledalištu ipak biti i da fenomen prepoznavanja živih obrazaca neće izostati, napisao je Ivo Brešan prije nekoliko godina.

Kao i u toliko toga, bio je u pravu.

Marin Raster

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.