prvo slovo kulture

Moja borba… s najboljom prijateljicom Knausgaardove žene

 

Šveđanka Alex koju sam prije dva tjedna upoznao u Melinu, poslala mi je sms koji bi u prijevodu s engleskog na hrvatski glasio otprilike ovako: Pavle, dođi večeras u osam u onaj isti kafić u kojem smo se upoznali. Imam veliko iznenađenje za tebe. Povezano je s Knausgaardom o kojem si mi onu noć toliko uzbuđeno govorio…

I tako sam se u osam nacrtao u Melinu. Volim ugodna iznenađenja, a što sam stariji to ih je manje. Šmrc.

Alex još nije došla u Melin pa sam sjeo solo za šank, naručio pivo. Dok sam bio otprilike na polovini boce, s leđa mi se netko primaknuo i hladnim dlanovima mi prekrio oči.

– Alex – pogađao sam naglas.

Naravno da je bila ona, tko bi drugi bio kad sam se njom dogovorio. Ali nije bila sama. Bila je s njom neka starija ženska. Vidjelo se da je nekad bila privlačna na način onih žena iz dalekih pedesetih.

– Upoznajte se, ovo je Gilda… Ona je tvoje iznenađenje – rekla je Alex na engleskom.

Zbunjeno sam toj Gildi pružio ruku i predstavio joj se:

– Pavle…

– Gilda je jedno vrijeme bila najbolja prijateljica Knausgaardove žene… Linde – začuo sam Alex.

Osjetio sam kako mi je krv jače prokolala žilama, kao i uvijek kad bi mi se počelo događat nešto zanimljivo.

– Stvarno? Pa to je jebeno! Kakvo iznenađenje! Pogotovo za mene koji nikad ne putujem u nikakve strane zemlje! Evo, sad je Norveška došla k meni! Osjećam se kao da sam na nekoj spisateljskoj stipendiji… I ovaj Melin mi je dobio sasvim neki novi sjaj nekog inozemnog, nepoznatog birca! Sve je, dakle, stvar čovjekove percepcije, ima Knausgaard pravo – razbrbljao sam se od uzbuđenja, skoro uopće se ne srameći svog užasno lošeg engleskog, zapravo pola tih riječi izgovorio sam na hrvatskom. I bolje. Ne bi se, pomislio sam, bilo loše naroljat u Norveškoj, čitavu noć sereš na hrvatskom, ujutro se ne moraš sramit ničeg što si izgovorio.

Gilda mi se osmijehnula pa su i one sjele za šank, naručile žestice. Alex je naiskap popila svoju i krenula mi pričat kako su se to točno upoznale Gilda i Knausgaardova Linda. Linda joj se obratila na ulici, nikad se prije nisu vidjele, ali Linda je pomislila kako Gilda izgleda zanimljivo, prišla joj je i postale su prijateljice. Gilda je imala široke bokove, velike grudi, tamnu kosu i latinske crte lica. Onda je pak Alex krenula objašnjavat Gildi da ja isto kao Knausgaard pišem isključivo autobiografsku prozu, u svoje tekstove stavljam sve što proživim i onda to ulančavam u knjige, već sam dvije objavio, a uskoro ću i treću. A mislim ih, baš kao i Knausgard, napisat bar šest, ako ne i više.

Mislio sam da će Gilda pozitivno reagirat na te njezine riječi, ali ona je napravila takvu facu kao da joj je Alex rekla da mi smrde noge.

– Znači i Hrvatska ima takvog jednog šupka – promrsila je Gilda.

Nisam znao kako da reagiram. Bila je ovo najotvorenija moguća uvreda. Osjetio sam kako me preplavljuje bijes. Ali nisam znao kako reagirat. Vidio sam da je i Alex dosta neugodno. Ali nakon te moje prvotne reakcije, ponovo se u meni probudio onaj osjećaj uzbuđenosti. Vrijeđa me nekadašnja najbolja frendica Knausgardove žene, upravo mi je rekla da sam potpuno isti šupak kao Knausgaard! Kako, zapravo, uzbudljivo!  Trebao sam to ustvari shvatit kao svojevrsni kompliment! I tko zna što će biti dalje? Moram pažljivo igrat… Ne događaju mi se u ovom čamotnom Zagrebu ovakve stvari svaki dan.

– Eshol, ju sej… – oprezno ću.

– Da, šupak. Samo taj naziv imam za nekoga tko piskara takva sranja, tko sebe u tim sranjima pokušava pokazat kao nekakvu žrtvu, kao nekakvog sveca koji je odlučio svijetu istresti istinu o sebi. Ali i o svima koji dođu u doticaj s tim šupkom. Linda je nakon tih njegovih nazovi romana završila na psihijatriji… Pa taj šupak je opisao njezinu majku, koja je nekad bila poznata glumica, kao nestabilnu alkoholičarku… Taj norveški šupak koji joj nije vrijedan ni cipele obrisat… Opisao je i Lindine prijašnje psihoze, bez pardona je opisao kako se, prije nego je njega upoznala, pokušala ubiti… Ja bi ga ubila da je meni to napravio…

– Pa onaj njegov ujak Gunnar ga je maltene i pokušao ubit nakon objave prve knjige u kojoj je opisao smrt svog oca…

– Briga me, nek je opisivao tu svoju propalu obitelj, tog svog odurnog oca pijanicu, ali otkud mu pravo da zadire u Lindinu obitelj! Ubila bi ga, ja bih ga ubila!, Gilda je lupila čašom votke o šank.

– Ali Linda mu je to očito oprostila… Pročitao sam da žive zajedno sa svoje četvero djece… Ona je isto bila nekakva književnica… Možda je shvatila veličinu tog Knausgaardovog pothvata… Možemo misliti o tome što hoćemo, ali ipak je to što je on napravio impozantno… A valjda je i prodajom tih knjiga na duže vrijeme materijalno zbrinuo tu svoju brojnu obitelj. Nije danas nimalo lako imat toliko djece, čak ni u Švedskoj… A Linda nema nikakav stalni posao, koliko sam skužio iz ove nove knjige u kojoj opisuje njihov brak, rođenje djece…

– Zbog toga više i ne želim imati s njom posla! Ne mogu vjerovat da mu se vratila, tom monstrumu! Ne znam kako bih nazvala taj sindrom…

– Možda je postala ovisna o tome da je on opisuje… Dosta ljudi to voli. Da iz svojih bezveznih, osrednjih života odjednom postanu književni likovi o kojima svi rado čitaju… O tome je zanimljivo pisao Calvino u Ako jedne zimske noći neki putnik, taj roman je i Knausgaardu jako drag. Koliko god se čini da Karl Ove samo nabacuje na papir ono što mu se događa, ipak nije tako. Imaju sve te njegove knjige dojmljivo postavljenu konstrukciju, itekako se tu osjeća konstrukcija… Zato se tako tečno i čitaju. Knausgaard stalno naglašava da ga doživljavaju kao pitkog pisca. Što u akademskim krugovima obično znači nešto pogrdno, jer pitko se poistovjećuje sa plitko… – natočio sam si do kraja pivo u čašu.

– Meni sve to što on piše i je užasno plitko… Kako god, ne želim više ni minutu raspravljat o tom šupku. Time se on i hrani. Da skrene pažnju na sebe i da svi pričaju o njemu. Po tu cijenu spreman je i majku svoje žene opisat kao alkoholičarku koja potajno pije njihov alkohol dok kod njih u stanu čuva dijete… A veliki detektiv Karl Ove je otkrije tako što je flomasterom označio koliko koji dan ima alkohola u bocama. Odurno, meni je to odurno! To može napravit samo jedan barbarski Norvežanin koji se doklatarao u Švedsku i prilijepio se uz dobru Šveđanku iz kulturne srednje klase. Dobro je to iskoristio, svaka mu čast.

– Ali on je prao i kuhao… Tim kulturnim ženskama ništa se ne da… Samo bi pričale o ljubavi i svojim osjećajima… I radile nekakve svoje lagodne, kulturnjačke projekte…

Na ovo me Gilda prostrijelila pogledom.

– Vidi ga… I ti pokušavaš izigravat nekakvog bijednog reakcionara kao Karl Ove. Jel i ti kao on misliš da treba ukinut ženama izbor dal hoće rađat na carski rez ili prirodno, ha? Takve kao ti šupke natjerala bih da rađaju kroz šupak! Pa da vide kako je to kad prirodno rađaš! – dok je to izgovarala, ustala je s visokog stolca.

Moram priznat da sam je se uplašio. Možda me se spremala i udarit. I Alex je shvatila da sve ovo nimalo ne ide u dobrom smjeru… Ne bi li nekako smirila situaciju, počela je govorit o Gildinim uspjesima. Kako je jedno vrijeme bila povezana s uglednom izdavačkom kućom Vertigo, kako se jedna njezina slika našla na omotu njihove knjige, knjige Markiza de Sada. To me još više uplašilo. Pogotovo što me Gilda i dalje promatrala onim svojim divljim pogledom. Kao da me izazivala da se baš ono muški potučemo tu u birtiji. Mrzio sam te situacije. Kad se nekako nađeš na rubu tučnjave. I šta onda napraviti? Povući se kao zadnji papak? Ili ga naglo pokušat udarit iz sve snage i nadat se čudu da će se ovaj onesvijestit od tog prvog udarca. Da stvar bude kompliciranija, ja sam pred sobom imao postariju ženu. Ali ta je žena čvrsto stisnula šake. Sjetio sam se Kausgaardovih opisa… Kako je na tečajevima za trudnoću gledao neku ženu koja je tamo pred svima udarala muža šakom u trbuh jer je zakasnio na tečaj pet minuta, pa je morala tamo sjedit sama.

Gilda nije popuštala. I dalje me nabrijano gledala. Baš kao da pred sobom ima Knausgaarda kojem odavno želi razbit njušku. Morao sam nešto poduzet.

– Što god da napraviš, ja ću o tome sutra potanko pisat, svi će to pročitat, Gilda – prijetećim ću glasom.

Na to kao da je malo ustuknula. I dalje me mrziteljski gledala, ali bez one prijašnje agresije.

– Ajmo odavde – naglo je povukla Alex prema izlazu. – Ne želim ovom šupku davat materijala za njegove škrabotine, ne želim da na tekstu o meni zaradi svoj prljavi novac.

Alex mi je nekako ukočeno mahnula dok su izlazile. Kad mi je pripremala ovo iznenađenje sigurno joj, jadnoj, nije bilo ni na kraj pameti da će ovako neslavno završiti. Ali što je bilo najgore, one su u tom svom naglom odlasku zaboravile platiti svoje jebeno skupe žestice. To me iznerviralo više od svega. Tek sam tada osjetio pravi, iskonski, muški bijes prema Gildi. Morao sam se pribrati. Nije mi preostalo ništa nego nabrzinu zapisat svaki detalj tog našeg sukoba i nadati se da ću za taj tekst dobit honorar kojim ću bar dopola nadoknadit gubitak nastao plaćanjem te njihove cuge. Fak ju, Gilda, nećeš me sjebat! Ahahaaaa! Hahaaa!

Književna Groupie

 

KUPI GROUPIE ZA 75 KUNA! Naruči Književnu Groupie, kultnu knjigu Pavla Svirca, o kojemuu superlativima piše i The Guardian, i plati je po akcijskoj cijeni od 75 kuna. Komplet od oba nastavka, (na genijalnih i zabavnih 520 stranica), sad je dostupno za samo 139 kuna, a uz besplatnu ekspresnu dostavu poklanjamo i zgodni arteistov blokić. Naruči na info@arteist.hr!

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...