U četvrtak, 13. travnja u riječkoj Galeriji Juraj Klović otvorena je izložba Enkaustike Mitra Matića, koja se može pogledati do 27. travnja.

Mitar Matić jedan je od zanimljivijih riječkih slikara. Svi su njegovi ciklusi do sada motivski aludirali na stanja naziranja i nedefiniranosti, čija potpuna spoznaja izmiče racionalnom umu: slikao je brodove koji se udaljuju, spavače, ili neobične mediteranske kućice u noći. Njegove likovne konstrukcije uvijek je pratila zanimljiva i inovativna tehnika, inzistiranje na slojevitosti gradnje prizora, bilo da se radi o kontroliranom špricanju boje unutar kontura, ili doslovnom stavljanju transparentnih ploha sa crtežom ispred slike. Ovdje se umjetnik odao grebanju slojeva boje. Slike tako dobivaju linearnu teksturu koja razotkriva  narančasti i tirkizni podslik. Djela su izrađena u tehnici enkaustike, stare slikarske metode u kojoj se vosak koristi kao vezivo pigmenta, što slici daje posebno mekanu epidermu, podobnu za slaganje i otkrivanje više slojeva opisanom metodom struganja.

Motivi slika su obrisi životinja, ulovljenih u mraku posebnim fotoaparatom sa senzorom koji ih snima bez ljudske intervencije. Na neki način takve fotografije nemaju svoga autora, a svjedoče o gotovo perverznom stupnju ljudske znatiželje:  želimo gledati životinje u svome staništu, ali ih ne želimo smetati, kako bi se one ponašale što prirodnije. Na taj način čovjekov pogled, i razum koji se uz njega veže, biva prisutan u prirodi bez čovjekovog fizičkog prisustva. Kao božje oko u Edenu, naši senzori love životinjske pokrete i zamrzavaju ih u osvjetljenju blica. Ta nesvjesna i pomalo dosadna bića tako sudjeluju u našem popisivanju svijeta.

U jednoj nedavnoj zgodi (iz 2011.), fotograf divljine David Slater otišao je u Indoneziju i dao tamošnjim majmunima priliku da rade fotografske autoportrete uz pomoć daljinskog okidača, čime je nastao niz zadivljujućih snimki. Međutim, kada je tražio svoje tantijeme za njihovo objavljivanje sud je presudio da autor fotografije može biti samo onaj tko ju je okinuo, a kako nositelj autorskih prava može biti samo čovjek, majmunske su fotografije ničije i može ih se besplatno reproducirati.

Sva dosadašnja istraživanja koja su proučavala kreativnost primata (neka od njih radio je poznati biolog Desmond Morris) došla su do zaključka kako je umjetnost ipak plod isključivo ljudske svijesti: majmunčići, naime, ne znaju kad trebaju stati u mrljanju podloge. No ovaj eksperiment pokazuje da uz dobru kameru i oni mogu biti solidni fotografi. Prevelika fascinacija faunom obično se osvećuje bizarno: Hemingway je u svom posljednjem romanu Rajski vrt, dao dirljiv hommage dostojanstvenim slonovima koji se ubijaju zbog bjelokosti, nakon cijelog svog lovačkog života. Naš Pero Kvesić u zadnje vrijeme hranom pripitomljava lisice po Zelengaju (a snimka tog gotovo ritualnog čina bila bi vrijedan doprinos nedavnoj izložbi o životinjama u Modernoj galeriji, inače rađenoj sa dosta propusta i izostavljanja bitnih suvremenih animalista), ali to rezultira njihovim gubitkom straha od ljudi i množenjem lisičjih leševa pod kotačima kraljevečkih automobila.

U svakom slučaju, senzori koji love životinje u mraku bili su dovoljan okidač Mitru Matiću za njegov nastavak slikarskoga bavljenja stanjima na granici svjesnoga. Životinja koja ide svojim poslom uhvaćena je u svjetlu ljudskog pogleda i prenesena u enkaustici. Svi slojevi intenzivne boje, do kojih umjetnik dolazi struganjem, sugestija su dubokih genetskih poveznica nas i tih stanovnika divljine. Naime, nagon kojime oni njuškaju tražeći hranu prisutan je i u štrkljavom znanstveniku s naočalama koji proučava ekosfere, kao i u macho lovcu koji si sam lovi svoj ručak ili trofej. Atavizmi isijavaju iz naše dubine kao boje sa ovih slika, te se nalaze na granici svijesti, te upravljaju skriveno, ali i neobično intenzivno, našim doživljajem svijeta.

Mitar Matić, kao stari slikarski lovdžija, zna pronaći zanimljiv novi ugao pod kojim će pristupiti mediju i predočiti nam svoje vizualne preokupacije. Jeleni, veprovi i sva ostala nedefinirana divljač na njegovim slikama javlja nam se vibrirajući kao iz sna u kome smo još uvijek lovci i sakupljači, koji pokušavaju preživjeti u nepovoljnim (zvjerskim) uvjetima. Iako danas opstajemo u puno većem komforu negoli naši preci, stres bitke za opstanak ne popušta, a primarni nagoni u sukobu sa civiliziranom okolinom generiraju ono što je Freud nazvao nelagodom u kulturi. Naša nas je svijest vrlo polako, ali definitivno, uzdigla iznad životinjskog stanja. Ipak, kao bljesak blica u gluhom šumskom mraku, u nama neki pokret, miris ili zvuk na trenutak probudi zapretane nagone divljine. Mitar Matić i u ovom ciklusu te rubove umnog iskustva artikulira profinjeno i intrigantno.

Feđa Gavrilović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Related Posts