prvo slovo kulture

Treba nam art terapija! Hvala Melindi Šefčić koja ju je na velika vrata uvela u Hrvatsku

Šarene flamingo ptice na zidovima KBC Zagreb (Rebro) zaintrigirale su hrvatsku kulturnu javnost gotovo kao što su rozi flamingo “napuhanci” ovo ljeto zaintrigirali svekoliku Instagram publiku. S Melindom Šefčić, autoricom tih simpatičnih bića koja su se nastanila u tmurnu i svakome mrsku bolnicu, razgovarala sam još prije ljeta, u razdoblju kada je čekala da etičko povjerenstvo KBC Zagreba odobri nastavak njezinog rada u bolnici. Neki dan je Melinda na svom Facebook profilu objavila najavu za predstavljanje rada koji je izvela u sklopu doktorskog istraživanja „Re-humanizacija i re-estetizacija bolničkog prostora: primjer likovnog rješenja jednog bolničkog odjela“. Dobro je! – pomislila sam s olakšanjem –  Melinda je uspjela! Bio mi je to znak da napokon transkribiram naš razgovor i predstavim vam jednu od začetnica art terapije u Hrvatskoj.

Zadnjih dva i pol mjeseca Melinda Šefčić je svakodnevno u tehnici POSCA markera stvarala mural dugačak 7 i visok 1,5 m u bolnici Rebro. Njezini radovi su poznati po bogatom koloritu kojim ispunjava geometrizirane ornamente. Prema prijedlogu svog mentora Svjetlana Junakovića (slikara, kipara, grafičkog dizajnera, ilustratora, pisca priča za djecu te profesora ilustracije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i u Italiji) napisala je priču za djecu koja joj je poslužila kao predložak za skicu rada.

EU projekt CreArt – platforma za povezivanje znanosti i umjetnosti

Svoje doktorsko istraživanje Melinda radi na Akademiji likovnih umjetnosti, a svoj predistraživački rad izvela je u sklopu EU projekta CreArt koji se realizirao početkom ove godine. U projekt su bile uključene četiri institucije (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika kao nositelj projekta, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Institut za etnologiju i folkloristiku i Klinički bolnički centar Zagreb) i to kroz tri sfere znanosti koje povezuju ljude i istraživanje dok umjetnost djeluje kao posrednik njihovog međusobnog ujedinjenja. U istraživački dio projekta uključeni su studenti diplomskog i poslijediplomskog studija Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju. Pisanjem etnografskog izvješća s terena oni su pratili i analizirali cjelokupni proces izvedbe umjetničkih djela i njihov utjecaj na okolinu. Studenti sudionici bili su: Ana Antolković, Maša Borović, Dinko Duančić, Marijana Paula Ferenčić, Tia Glavočić i Sara Mikelić pod mentorskim vodstvom i koordinacijom dr. sc. Nevene Škrbić Alempijević, dr. sc. Valentine Gulin Zrnić i dr. sc. Jasne Čapo Žmegač.

“Ovo je prvo ovakvo djelovanje u kojem se te tri cjeline povezuju s jednim ciljem: ponuditi jednu novu mogućnost i dimenziju umjetničkog djelovanja u svrhu zdravlja i dobrobiti svih nas.“ – ističe Melinda uz napomenu da je krajnji cilj ovog projekta preobraziti iskustvo boravka u bolničkom prostoru za pacijente, zaposlenike i širu populaciju u bolničkoj zajednici i to umjetničkim interveniranjem u prostor.

Rad na terenu s djecom baza je za dobru art terapiju 

Četiri godine umjetnica je posvetila istraživačkom radu. Bila je uključena u preventivni grupni rad s djecom osnovnoškolske dobi.

“Riječ je o rizičnoj skupini djece i to najčešće socijalno ugroženoj djeci koja su podvrgnuta prevenciji prvog stupnja. Kada učitelji primijete da se djeca ponašaju drugačije od vršnjaka formiraju se male kreativne socijalizacijske skupine od deset učenika. Ja sam radila pod vodstvom iskusne pedagoginje i defektologinje. Kroz socio dramske igre i crtanje, razgovore itd. korigira se dječje ponašanje. To je moguće u prva četiri razreda osnovne škole. Nakon toga kod djece dolazi do onoga što je u javnosti poznato kao poremećaja, ali se zapravo radi o emotivnim blokadama. Opće je poznato da umjetnost doprinosi pozitivnoj distrakciji, bilo da pacijent djeluje kao autor ili kao promatrač. Te dvije različite radnje imaju slični terapijski učinak. Pokazalo se kako pored pozitivne distrakcije, umjetnost doprinosi smanjenju krvnog tlaka, mirnoći pacijenta, smanjenju agresivnosti i anksioznosti. Osim toga, pacijenti koji su izloženi nekom umjetničkom djelu nakon operacija imaju umanjenu potrebu uzimanja analgetika protiv bolova. Izloženost umjetnosti doprinosi i boljoj i smirenijoj komunikaciji pacijenata sa zaposlenicima. Pozitivna reakcija koja se budi u promatraču prilikom promatranja umjetničkog djela izaziva lučenje hormona endorfina i dopamina što doprinosi sveopćem psihofizičkom boljitku osobe, a posljedično i cijele zajednice.“

Tko je još oslikavao Rebro?

Upravo zahvaljujući tom iskustvu, Melinda je dobila zadatak oformiti radnu skupinu koja će provesti projekt. Nije tražila najbolje ili najpopularnije umjetnike, već ih je birala po svom iskustvu stečenom tijekom istraživanja tijekom kojeg je promatrala što je dobro za ovakav oblik terapije, a što nije. “Znanstvena istraživanja dokazuju da realizam najbolje prolazi u bolničkom prostoru, a figurativna apstrakcija najmanje. Neki umjetnici o kojima sam razmišljala, pa ih onda i predložila, npr. Lav Paripović, Marta Tuta, Miron Milić i još neki drugi su otpali jer njihov rad u tom trenu nije bio odgovarajući za taj kontekst rada, mada je njihova umjetnička kvaliteta neosporna. S druge strane, Stjepan Tadić je primljen na projekt jer radi te benigne, karikaturalne i simpatične  stvari. Htjela sam da umjetnici zadrže identitet svog likovnog rukopisa, ali da ga modificiraju da bude prihvatljiv u bolničkom prostoru.“

Tomislav Buntak, Ana Ratković, Damir Sobota, Sanja Stojković, Stipan Tadić i Melinda Šefčić intervenirali su na šest lokacija bolničkog prostora: tihe komore u dvjema kabinama na Audiologiji Klinike za bolesti uha, nosa i grla i kirurgiju glave i vrata u Zelenoj zgradi; u sobi za otpust bolesnika u transportu Hitne pomoći kod ulaza u glavnu zgradu na Rebru; u čekaonici Poliklinike Klinike za onkologiju u Zelenoj zgradi; kod ulaza u Polikliniku Klinike za očne bolesti u Zelenoj zgradi; u hodniku kod ulaza u Polikliniku Klinike za pedijatriju u Zelenoj zgradi te u predvorju u zgradi Poliklinike u Bijeloj zgradi.

Reakcije na radove vodile su do interaktivnog djelovanja

“Pokazalo se ipak da će umjetnici morati proći određenu edukaciji art terapije i utjecaja likovne umjetnosti na pacijente u bolničkom prostoru. U samom početku promatrali smo reakcije osoblja i shvatili koliko neke sitnice kao što su šiljaste forme ili geometrijska apstrakcija mogu asocirati na smrt pacijente, ali i zaposlenike i sve one koji prolaze kroz bolničke prostore. Ubaciš li zeleno lišće vraćaš život u kompoziciju, u prostor, a onda i u pacijenta. U stvaranju tih djela stvari su se događale u interakciji.

Family matters

Melinda je kao temu predložila rad pod nazivom Family matters koji prikazuje nuklearnu obitelji – zajednicu sastavljenu od majke, oca i djece. “Obitelj je osnovni nukleus društva i zasniva se prije svega na emocionalnoj vezi između roditelja i djece. U suvremenom društvu, model nuklearne obitelji se izmijenio, ponajviše u najrazvijenijim zapadnim zemljama, a tako se danas pod tim pojmom podrazumijevaju i obitelji s jednim roditeljem. Zbog ubrzanosti vremena i modernizacije svijeta danas je sve veći naglasak stavlja na individualizaciju partnera unutar obitelji što više nego ikad prije dovodi do sve češćih rastava braka. Tako se ruši koncept obiteljske zajednice, sklada koji je svojstven patrijarhalnoj tradiciji i odnosima autoriteta između muškarca i žene te roditelja i djece. Kada se govori o obitelji tada se misli na ljubav, brigu, predanost, pažnju, razumijevanje. Obitelj je životni zadatak onih koji su se odlučili živjeti u zajednici ljubavi čiji je krajnji cilj njega, briga i odgoj djeteta. Tu skladnu obiteljsku zajednicu koja postaje rijetkost, u radu sam pokušale metaforički dočarati prikazom obitelji flaminga koju čine mama, tata i troje mladunaca. Naglasak se stavlja na „liječenje“ (pozitivnu reakciju) više od jednog člana obitelji, s naglaskom na djecu.”

Velika ružičasta ptica simbol je oporavka i prelaska u svjetlost

Flamingo u svijetu simbola zauzima mjesto velike ružičaste ptice koja uvodi u svijet svjetlost. Javlja se kao simbol duše koja iz tame seli u svjetlost. Simbolizira dakle novu nadu, duhovni preporod, prosvjetljenje pa tako i oporavak. S druge strane flamingo je društvena ptica koja živi u velikim skupinama (kolonijama) upravo kao što je to i čovjek, društveno biće koje živi u velikoj zajednici.

“U radu se može zamijetiti kako sam pozadinu ostavila u crno bijelom rukopisu, pazeći da s crnilom ne pretjeram, kako bi se izbjegao negativni kontekst i konotacija s crnom bojom. Također, ta čistoća poteza prozračna je i fluentna, lijepo se stapa s cjelinom i dominacijom bijelog zida prostora hodnika koji rad okružuje. Kako bi istaknula najbitnije elemente rada – obitelj flaminga sam jedino obojila i to logičnim slijedom, tata je obojan u zeleno-plave nijanse (koje smiruju, odraz su mudrosti, besmrtnosti, uzvišenosti, a psihološka asocijacija je: jasnost, prozračnost, mirnoća, tišina). Mama je u toplim bojama: crvenom i narančastom. Crvena označuje ljubav, toplinu, žar, punoću života, hrabrost, aktivnost, borbenost, a djeluje tako da ubrzava krvni tlak, i izaziva dublje disanje dok narančasta djeluje na jačanje pluća, gušteraču i slezenu te potiče rad srca. Mladunci – tinejdžeri i malci su šareni jer ako prikažeš mladunce kao dva dečka i jednu curicu ili obratno, riskiraš da se neka djeca ne poistovjete s njima.  Namjerno sam ih stavila troje kako bi odstupila od “uobičajene” obitelji s jedno ili dvoje djece. Jedan se ptić u radu ipak razlikuje. On malo sliči na patku i pile, ali i na mladunče flaminga. S njim sam htjela naglasak staviti na različitost među djecom: npr. bolesno ili posvojeno dijete koje je po nečemu drugačije, ali opet isto i kao takvo jednakovrijedan član obiteljske, ali i šire društvene zajednice.”

Malinda za kraj ističe važnost ovakvih intervencija: “Rezultati pokazuju potrebu i veliku zainteresiranost prema ovakvim humanim umjetničko istraživačkim akcijama. Humana i socijalna crta ovog projekta ogleda se, ne samo u pozitivnijem doživljaju bolničkog prostora u kojem su umjetničke intervencije izvedene, već se njime nastoji osvijestiti potreba za ovakvim oblicima umjetnosti u širem društvenom kontekstu.

Tako se naglasak stavlja na umjetničko oplemenjivanje, estetizaciju i revitalizaciju bolničkog prostora kakvog poznajemo, čime se želi potaknuti društveno osvješćivanje i senzibilizacija javnosti za prepoznavanje i prihvaćanje umjetnosti kao neizostavnog dijela zdravlja pa time i svakodnevice. Projektom se doprinosi i višestrukom terapijskom učinku, sveopćem boljitku bolničke zajednice.”

Anita Ruso
Foto: Juraj Vuglač

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...