Ne mogu ostaviti činjenicu da sam profesorica hrvatskog po strani dok se pripremam objaviti ovo svoje jako bitno zapažanje, iako mi se čini da bih trebala.

Naime, ne smijem pretpostaviti da prosječni Hrvati znaju pravopis i gramatiku svog jezika, ili da poznaju temeljna imena hrvatske književnosti, da je smatraju (nedajbože) važnom – to je apsolutno krivi stav i toga sam svjesna. Ja sam ipak to studirala pa sam zato, opravdavam, u toj skupini ljudi koja utopistički vjeruje u taj predmet, a moja sposobnost da uložim sav trud i svakodnevno pokušavam ne osuditi nepismenu osobu je ustvari moja osuda vlastitog intelektualnog elitizma.

Priznajem.

Jer, naravno, u doba krize i neimaštine puno je previše očekivati da ljude zaista zanima jesu li pismeni na vlastitom jeziku. Koga briga kad nema kruha na stolu. Ije/je, vrapci i komarci. Ako što treba, radije učimo engleski da se ne sramotimo po svijetu dok budemo prosili posao.

U isto vrijeme me strašno fascinira kada primjerice pravopisna pitanja dignu masovnu halabuku u inernetski povezanom narodu, kad svi imaju mišljenje i argumente, kad se sloboda javnog komentiranja pokaže u najboljem svjetlu. Čini se kao da ih je zaista briga i meni zaista bude toplo oko srca. Osjećajna sam, eto, to sam naslijedila s mamine strane. I upravo zato, kada je prošle godine nakon skandala oko ispitnih pitanja iz hrvatskog jezika na državnoj maturi nastala medijska hajka, sjedila sam ispred svog računala i stvarno su mi zasuzile oči od sreće. Koliko stotina, tisuća Hrvata sada, u ovih nekoliko minuta, čita Ujevićeve stihove, pokušava odgonetnuti spominjanje Marulića, trudi se prokljuviti kakve veze Hektorović ima s ribama i ribarenjem i kako-tako analizira djela hrvatske književnosti? To je bilo pravo čudo, pravo nenamjerno medijsko nekolikominutno prosvjetiteljstvo hrvatskog naroda.

Nitko nije brojao, ali sigurna sam da je rekordan broj Hrvata u istom danu (vlastitim komentarima ispod teksta karakteriziran kao željan senzacionalizma, svađalački nastrojen, potkovan temeljnim neznanjem, ali to je sad posve nebitno) čitao stihove klasika i pokušavao im bar površno odrediti značenje?! Divno.

Sada ponovo počinje ta impresivna frka oko hrvatskog. Odgođen je datum održavanja ispita, sad će se nož okrenuti i na pitanja. Nabrušeni smo i čekamo: već smo se jučer zahvaljujući brzim medijima podsjetili imena Ivana Mažuranića te zavirili u modernizam pokušavajući slovkati prezime tog Baudelairea. Sva sam na iglama što će biti dalje, koga će Hrvati čitati u tom jednom poslijepodnevu, tih par prosvjetiteljskih minuta u godini kada se obrušavamo na znanja iz hrvatskog jezika, kada mediji nenamjerno kreću u rekreaciju mozga ovog napaćenog naroda.

 

Duhoviti dodatak tekstu: komentari nekih čitatelja ispod objavljenih pitanja, sukus stanja svijesti u zemlji znanja, nakon jučerašnjih prosvjetiteljskih sekundi:  “Baudelaire im bude jako pomagao dok budu trzili svoje ime medju 600000 nezaposlenih” ili “Cvijeće zla – to je zbilja otorv i ZLO … iz pera fransuskog homoseksualca Beaudlaira … tko to dozira preko literature našoj mladeži? kad je izasla zbirka cvjetovi zla?” ili “kad je izasla zbirka cvjetovi zla? 1.prvi put u zivotu uopce cujem za to
2. kakve to ima veze ili ce imati veze u bilo kojem obliku zivota i komuniciranju sa ljudima”.

 

Korana Serdarević

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.