Flaubertova papigaU Barnesovom romanu Flaubertova papiga pripovjedač opisuje svoju opsjednutost Flaubertovim likom i djelom, o tome kako je spreman potrošiti dane i dane kako bi se dokopao nekog još nikad viđenog dokumenta, pisma, predmeta koji je pripadao Flaubertu. Sličan je takav opsesivan kolekcionar bio i pisac Stefan Zweig. Sa suludom je strašću u jednom svom eseju opisao uzbuđeje koje doživio kad mu je neki tip otkrio da u Beču postoji starica koju je Goethe držao na krštenju ili tako nešto.

U Zagrebu danas postoji dvoje ljudi koji dijele opsesiju Stefana Zweiga i Barnesova pripovjedača. To smo spisateljica Milana Vuković Runjić i ja. Nas dvoje opsjednuti smo Matošem. Ovo što ću sad opisat dogodilo mi se u četvrtak na gostovanju Milane Vuković Runjić u periferijskoj novozagrebačkoj knjižnici Vjekoslav Majer. Milana je pred okupljenim umirovljenicima skoro sat vremena zacakljenih očiju govorila o Matošu. A onda je, na domjenku nakon tog predstavljanja, meni prišla jedna postarija žena i tiho mi saopćila da ona ima prijateljicu koja je bila susjeda majki i kćerki kod kojih je Matoš kao podstanar stanovao nakon što ga je otac otjerao iz stana u Jurjevskoj.

– Niste to rekli Milani? – grozničavo sam upitao.

– Nisam…

– Molim vas, ni nemojte… Ovo je naša mala tajna… Odužit ću vam se za ovo… Samo me spojite s tom vašom prijateljicom.

Na papirić mi je ispisala njezinu adresu na Markovom trgu.

Odmah ujutro zaputio sam se na Gornji grad, pozvonio na vrata stana te gospođe. Bilo joj je najavljeno da ću doći. A ono što sam doznao od nje, do krajnjih granica izdržljivosti razbuktalo je moju kolekcionarsku strast… No, da ne brzam.

Gospođa mi je skuhala čaj, pa mi polako krenula pripovijedati sve o toj majci i kćerki kod kojih je Matoš neko vrijeme bio na stanu.

– Njih dvije su vam tu došle iz Opatije… Majka i kći. Kći se zvala Ivka Marušić. Njezin otac imao je na Jadranu hotel, a kad je umro ona je s majkom doselila tu na Gornji grad. Donijele su sa sobom hrpu otmjenog posuđa iz tog hotela… Njihova ušteđevina polako se osipala. Živjele su same i u jednom trenutku su odlučile uzet podstanara da im bude lakše plaćat režije. I tako im se javio Matoš kojeg je otac taman potjerao iz stana… Nije ga mogao gledat kako samo pije i besposličari nakon što su ga zbog loših ocjena i vladanja potjerali tu iz Gornjogradske gimnazije…

– Vi ste poznavali tu Ivku?

– Da… Dugo je živjela… Ja sam joj donosila hranu… Nije baš bila nešto praktična… Do mirovine je predavala u toj istoj gornjogradskoj gimnaziji u koju je Matoš išao.

– Matoš je, znači, bio na stanu kod njih dok je Ivka imala koliko godina?

– Išla je u osnovnu školu… U ženski licej… Majka joj nije dala da uhvati kvaku nakon Matoša jer se bojala da joj kćer ne pokupi nekakve bacile… Znala je da Matoš pije i redovno ide kurvama…

I onda je ta gospođa ispričala nešto od čega su mi od uzbuđenja zaklecala koljena.

– Znate, Ivka je jednom dobila nekakvu temu… Trebala je napisat za školu sastavak o Hrvatskoj, tako nečem… Nije joj išlo. I onda je njezina mama zamolila Matoša da joj on napiše taj sastavak, kad se već hvali da je pisac…

Na te riječi čvrsto sam stegnuo naslon dronjave tapecirane fotelje.

– I… On joj je napisao…!? – gotovo sam kliknuo.

– Da, je. I znate koliku je ocjenu dobila za taj sastavak?

– Peticu!

Gospođa je uz smiješak odmahnula glavom.

– Ne… Jedva dvojku. Ivka mi je to često prepričavala. Na kraju bi uvijek uzdahnula i rekla: “I to mi je onda neki književnik… Napisao mi sastavak za jedva dvojku.“

Nisam više mogao sjediti. Ustao sam, ushodao se po sobi.

– Gdje je taj sastavak koji joj je napisao Matoš!? Postoji li on negdje!? Moram doći do toga! Cijena nije u pitanju!

– Evo, Ivka i njezina majka su živjele tu stan do moga. Ivka je doživjela skoro devedeset godina… Pred starost su joj svakakvi dolazili u stan, pokušavali je obrlatit, krali joj ono hotelsko posuđe…

– Tko sad živi u tom stanu?

– Jedna obitelj…

Ne čekajući da završi, izletio sam na hodnik. Zakucao na vrata nekadašnjeg Ivkinog stana. Otvorio mi je neki hipsterski tinejdžer. Ništa nije znao o bivšoj stanarki. Ništa od njezinih stvari nije ostalo u stanu. Zamolio sam ga da me bar pusti da uđem i da vidim taj stan. Nevoljko me pustio. Ugledao sam sobičak koji su majka i kćer iznajmljivali Matošu. Sad je bio pretvoren u ostavu. Prozorčić je imao pogled na Markov trg. Zagledao sam se kroza nj. I zamišljao kako je Matoš isto ovako zurio kroz taj isti prozorčić kad bi se mamuran probudio.

Razmišljao sam kasnije šta mi zapravo treba da ovako tragam za pabircima života svog omiljenog pisca. Barnes je u Flaubertovoj papigi zapravo dosta ironizirao takve tragače. Koliko je taj Barnesov lik potrošio vremena i živaca ne bi li pronašao prepariranog papagaja kojeg je Flaubert imao na stolu dok je pisao čuvenu novelu Priprosto srce u kojoj stara služavka pred smrt umisli da je njezin voljeni papagaj zapravo Duh sveti! Zašto je taj lik toliko opsesivno tražio tog papagaja? Što ja mislim da ću dobiti ako uspijem ući u trag Matoševom školskom  sastavku kojeg je nabrzinu smandrljao za kćerku svoje stanodavke? Nemam pojma. Možda to ima neke veze s uskrsnućem mrtvog…

Bolje da prestanem s time, čim počnem previše razmišljat o tome, osjećam da polagano gubim razum, kao uostalom i ta islužena služavka u Priprostom srcu koja je u svom voljenom papagaju na kraju ugledala Duha svetog.

Željko Špoljar

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.