prvo slovo kulture

Matanićevo viđenje ženske slobode

Thelma i Louise
Ova priča nije o fokalizatorici, detektivki Senki Bulić, nego o stalnim sumnjama da živimo u određenim i šabloniziranim matricama. Upravo se sumnja o takvu životu ostvarila tijekom gostovanja Istarskoga narodnog kazališta iz Pule u Zagrebačkome kazalištu mladih predstavom Thelma i Louise.

Kazalište dakako nije računalni program u koji će se vješto preslikati nekadašnji uspjeh filma koji samim naslovom, poznatim filmskim redateljem Daliborom Matanićem i glumačkim ansamblom jamči veću pozornost kritike i publike. Kazalište je za razliku od filma zatvoreno. Ne čine ga nužno tehnička pomagala, svjetlosna igra, filmski simultanizam zbivanja i vješta montaža. Čine ga glumci, koliko god se takva tvrdnja nekada činila prozirnom.

Filmski dojmljivu i tužnu priču o ženskome prijateljstvu u Matanićevoj preradbi iznosi detektivka Senka Bulić u maniri ispovjednoga spektakla, toliko udaljenoga od briljantne, ali socijalno neprilagođene Sage Norén iz serije Most ili mlade i ambiciozne Lucije Car iz domaće uspješnice Počivali u miru.

Thelma (Tihana Lazović) i Louise (Lana Gojak) daleko su od glumačke kemije i energije Geene Davis i Susan Sarandon jer su i njihovi likovi portretirani drukčije – Thelma u romantičnoj, bovarističkoj i mastrubatorskoj zanesenosti jednostavni i priprosti šarm zamjenjuje naglašenom seksualiziranosti, a Louise u svojim razmišljanjima o obitelji postaje suviše slaba i opterećena, nimalo nalik dovitljivoj konobarici. Njihovi filmski britki i inteligentni dijalozi u kazališnoj skučenosti bivaju svedeni na neuroze, psovke, nasilje i djeluju neprirodno.

Neuroze idu toliko daleko da se prenose u dugotrajne i zamorne scene silovanja koje bi trebale djelovati katarzično, no zapravo su samo ostatak njegovanja mazohističke i površne kulture Sierzove dramaturgije krvi i sperme. Misao koja se ušuljala u pauzama od nasilja – moj muž nije bio dobar, pogledaj na što sam ispala – jest duboko podcjenjujuća i porazna za društvo koje se, parafrazirajući i slažući se sa Slavenkom Drakulić, ipak mijenja, iako presporo za moj ukus.

Zapravo ova priča nije o Thelmi i Louise, ona je Matanićevo viđenje ženske slobode i njezina suočavanja s društvom u kojem se trenutačno nalazi. U kazališnoj zatvorenosti, njegovo se viđenje pretvorilo u nasilje, nesposobnost verbaliziranja i površnost, koje bi u filmskoj inačici vjerojatno dobilo potrebnu slojevitost.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...