prvo slovo kulture

Matanićev Egzorcizam: Još jedan hrvatski film kojega kvari – vlastiti scenarij

Egzorcizam, najnoviji film Dalibora Matanića, nastao po istoimenoj predstavi koju je prošle godine za Istarsko narodno kazalište pripremila gotovo ista ekipa, unatoč nesumnjivom potencijalu u vidu navodno istinite priče na kojoj se temelji te vrlo kvalitetnoj glumačkoj postavi, ipak je razočaranje. U činjenici prenošenja kazališne dramaturgije u kontekst filmske scenaristike nalazi se korijen slabosti ovoga filma, a u istinitosti priče koja je poslužila kao nadahnuće čitavome ovom kazališno-filmskome projektu kriju se neiskorištene mogućnosti koje su ga mogle učiniti boljim.

Unatoč niskome budžetu s kojim je nastao te kratkome vremenu u kojemu je snimljen, ključna mana ovog filma leži u njegovu scenariju, koji – kao i posve korektnu režiju – potpisuje Dalibor Matanić. Pored formom prirodnih no sadržajno nerijetko neuvjerljivih dijaloga, glavni problem scenarija možemo svesti na naivnu i banalnu motivaciju likova, ali i rukavce radnje koji, kako film odmiče kraju, stupnjevitom progresijom otkrivaju sve apsurdnije, perverznije i grešnije odluke i postupke iz prošlosti gotovo svakoga pojedinog protagonista, pa ta tendencija daleko prije samoga raspleta poprima obilježja nehotične groteske koja bi, svakako više negoli pokušaju psihološkoga horora, primjerenija bila kakvoj parodiji.

Neuvjerljivost zapleta ne proizlazi samo iz biografija nekoliko glavnih likova, već i okolnosti u kojima se susreću – što je, očito, svojevrsni atavizam neuspjele adaptacije iz kazališnoga u filmski kontekst – te neuvjerljive pretpostavke da su se svi likovi, čije su životne sudbine igrom slučaja isprepletene, gotovo spontano u isto vrijeme okupili na istome mjestu. Njihove biografije nisu u skladu s očekivanjima koja se odnose na film čija bi stravičnost, čini se, trebala proizlaziti iz stanovite realističnosti, a ne odmaka od nje; psihološki profili protagonista Matanićeva Egzorcizma su, zapravo, više na tragu likova iz društvenih igara kao što je Cluedo:

  1. Posrnuli svećenik Viktor Supilo, koji provodi svoj prvi egzorcizam neko vrijeme nakon seksualne veze s djevojkom koja se kasnije objesila.
  2. Psihijatrica Sofija, majka obješene djevojke, koja se nakon kćerkine smrti okreće sotonizmu i okultnim obredima pokušava izliječiti „shizofreniju“ opsjednute djevojke Maše.
  3. Opsjednuta djevojka Maša, inače tiha i stidljiva, čija je jedina školska simpatija sada kamerman koji, uz nadbiskupovo odobrenje, snima obred egzorcizma za Obiteljsku TV.
  4. Lidija, vodeća novinarka te katolički orijentirane televizije, koja ne vjeruje u demonska opsjednuća i obrede otklinjanja, a radi karijere žrtvuje vlastito nerođeno dijete i beskrupulozno se odnosi prema mlađemu kolegi, Mašinoj simpatiji.
  5. Mašina sestra Vera, koja joj je ujedno i majka, a svojedobno je ustaškim nožem iz obiteljske ostavštine ubila njihova oca, incestuoznog pedofila.
  6. Jedan mrtvi klerik.
  7. Kamerman Obiteljske TV, gotovo jedini lik čija moralnost u tijeku čitavoga filma nije dovedena u pitanje.

Svijetle strane Matanićeva Egzorcizma uglavnom izviru iz onoga aspekta filma koji vezujemo uz naslovni obred, prikazan s inteligentnim minimalizmom, a koji nažalost nije primijenjen na radnju u cjelini. Za razliku od, primjerice, kultnoga Egzorcista Williama Friedkina iz 1973. godine, Matanić – koji, naravno, na raspolaganju nije imao vremensko-novčane mogućnosti poput svojega starijeg američkog kolege – ne igra na kartu specijalnih efekata, već ustraje na ogoljelome pristupu, čija se dojmljivost u konačnici približava visokoestetiziranome Friedkinovu stilu. Dok djevojčica unakaženog lica u Egzorcistu progovara različitim glasovima, lebdi i trčkara naopačke i četveronoške, Matanićeva junakinja opsjednutost uglavnom dočarava tek vrlo uvjerljivim tjelesno-facijalnim grčevima i modifikacijama vlastita glasa.

Nika Ivančić kao Maša i Senka Bulić kao psihijatrica Sofija
Foto: Zvjezdan Strahinja

U tom svjetlu, posebnu pohvalu zaslužuju pojedini glumci. Nedvojbeno najzahtjevniju ulogu opsjednute Maše mlada Nika Ivančić odrađuje gotovo besprijekorno, a u stopu je prati i povremeno nadmašuje Helena Minić Matanić u ulozi Mašine posesivne sestre Vere. Janko Popović Volarić i više je nego korektan kao don Viktor, a vjerojatno najslabija glumačka karika Matanićevog Egzorcizma je Senka Bulić, čija izvedba, bilo u prvome dijelu filma, gdje tumači gotovo dijaboličnu figuru, bilo u drugome, gdje postaje skrušenom, djeluje odviše teatralno. Glazba braće Sinkauz je nenametljiva, kako i priliči filmu ovakvoga tipa, baš kao i glavnina drugih segmenata Egzorcizma, od scenografije do šminke.

Ponajveća vrlina filma ipak je razmjerno vjerodostojan prikaz egzorcističkoga obreda, na tragu onoga što možemo pronaći u stoljećima starim priručnicima ili suvremenim vodičima kroz oslobođenje od đavoljega opsjednuća, kao što su knjige glasovitoga vatikanskog egzorcista Gabrielea Amortha, na kojega se i Matanić referirao u jednome intervjuu. Zloduhovo poprimanje (ili glumatanje) različitih identiteta u tijelu jedne osobe, žrtve opsjednuća – koje je u Friedkinovu Egzorcistu u funkciji prikazivanja širokog raspona manipulativnih moći demona – u Matanićevu filmu djeluje kao pokretač radnje, pa tako sȃm obred izmiče Supilovoj kontroli u onome trenutku kada iz Maše „progovori“ Sofijina kći i njegova bivša ljubavnica.

Ovdje ponovno treba svrnuti pozornost na glumačko umijeće Nike Ivančić, koja u tim trenucima, na neki način, istovremeno tumači tri osobe – nesretnu Mašu Artuković, demonsko biće koje ju je opsjelo, ali i fantazmu, pravu ili lažnu, mrtve psihijatričine kćerke.

Gabriele Amorth u svojoj knjizi Egzorcisti i psihijatri donosi niz svjedočanstava o problemu „prisutnosti“ duša pokojnika tijekom egzorcizma. „Kada neki glas pokazuje izvanredno poznavanje neke pokojne osobe“, piše neimenovani engleski egzorcist, „držim da se ne nalazim pred dušom tog pokojnika, nego pred zlim duhom koji ga je zaposjedao“. Neimenovani talijanski egzorcist pretpostavlja suprotno: „Znamo da također i đavli imaju svoju hijerarhiju; zašto jedan đavao-poglavica ne bi mogao zapovjediti jednom osuđeniku da muči jednu dušu?“. Iako film sugerira autentičnost Mašina opsjednuća, neka druga pitanja, poput pravoga identiteta pokojnika koji progovaraju na njezina usta, do kraja ostaju nerazjašnjena.

Usprkos ponekom upečatljivom prizoru, Matanićev film simptom je krize scenaristike koja već dugo vremena opterećuje hrvatsku kinematografiju, a koju malotko uspijeva ili želi dijagnosticirati. Izgubljen između realističnosti, koju nastoji postići naturalističkim prikazom egzorcističkoga obreda, te artificijelnosti, koja proizlazi iz nevješto uspostavljenog odnosa među likovima i ispraznosti premnogih dijaloga, Egzorcizam ne uspijeva ispuniti potencijale koje mu jamči, među ostalim, i vrlo intrigantna priča na kojoj se temelji.

Kad bi cijeli film bio snimljen u duhu fingirane autentičnosti, dakle kao pseudodokumentarac – recimo kao prilog Obiteljske TV, što bi u kontekstu navodne uključenosti stvarne lokalne televizije u taj nesvakidašnji proces na gledateljsku maštu zasigurno djelovalo znatno stimulativnije – ili čak obični dokumentarac, cjelokupno bi ostvarenje nesumnjivo bilo nešto kvalitetnije. Premda rijetko prakticiran, obred egzorcizma već ima mnoštvo svojih filmskih uobličenja, i upravo zbog toga je redatelj ovoga filma fokus mogao prebaciti na ono što je u žanrovskome smislu neobičnije od samog egzorcizma – priču lokalne televizije, koja je svojom efemernom svakodnevnošću mogla poslužiti kao dovitljiv kontrapunkt teškoj i tajanstvenoj duhovnoj temi koja je filmu podarila i naslov.

Pseudodokumentarac takve vrste postigao bi, rječnikom ruskih formalista, dvostruko očuđenje – nazočnost televizijske ekipe ponudila bi nove pristupe fenomenu egzorcizma, baš kao što bi sȃm egzorcistički obred posredovan kamerom lokalne televizije otvorio nove perspektive u promišljanju medijske reprezentacije stvarnosti.

Suvremenu hrvatsku kinematografiju već dugo vremena opsjeda nesretna tendencija scenarističkoga kvarenja izvorno dobrih ideja (uzmimo za primjer samo Svećenikovu djecu, čiji scenarij u velikoj mjeri podilazi upravo onome za što se pretpostavlja da je ukus široke publike). U posljednjih nekoliko godina, međutim, upravo u popularnome dokumentarizmu i ponekim pseudodokumentarističkim primjerima pronalazimo izlaz iz te slijepe ulice, čiji se najbolji radovi – zamagljujući granicu između zbilje i fikcije – na inovativan način poigravaju sviješću o vlastitoj proizvedenosti, pa onda i o varljivoj, nerijetko manipulativnoj naravi umjetnosti.

Riječ je o filmovima koji se na nove načine odnose prema stvarnosti, od omanjeg hita Nevija Marasovića naslova Vis-À-Vis kao varijacije na kaufmanovsku temu stvaralačke autoreferencijalnosti, pa do razigrane humorne epopeje Žige Virca o tajnome jugoslavenskom svemirskom programu naslovljene Houston, imamo problem!, u kojoj – premda je plod slovenske kinematografije – sudjeluju i poneki domaći glumci, a radnja se djelomice zbiva i u Hrvatskoj. Ono što su Zoran Lazić i Ivan Goran Vitez samo dijelom postigli Narodnim herojem Liljanom Vidićem kao satirom o nacionalnoj prošlosti, u punini se ostvaruje tek u djelu braće Virc. Tome je u najvećoj mjeri tako zahvaljujući ambivalentnome odnosu prema povijesnoj vjerodostojnosti prikazanog te suptilnome humoru koji se prirodno nadovezuje na onu vrstu pseudodokumentaristike u kojoj razlika između istine i laži nije lako spoznatljiva.

Houston, imamo problem! film je koji se bez temeljite promjene onoga što ga čini umjetničkim djelom ne može adaptirati za teatar, a Narodni heroj Liljan Vidić  bi i bez svoje kazališne inkarnacije u Kerempuhu djelovao kao da je prvotno i pisan upravo za kazališnu pozornicu.

Ponajbolji domaći film 21. stoljeća čisti je dokumentarac, Gangster te voli Nebojše Slijepčevića, koji – polazeći od slične zamisli kao i Svećenikova djeca – prikazuje djelovanje nesvakidašnjega pojedinca koji se nastoji oduprijeti nepovoljnim demografskim trendovima, no ispada nemjerljivo živopisniji, angažiraniji i duhovitiji od komornog uratka tandema Matišić-Brešan. Iako smješten na neimenovanome dalmatinskom otoku, Brešanov film obilježen je potpunim izostankom mediteranske spontanosti, lepršavosti i lakoće, a neupućen bi ga izvaneuropski gledatelj, zanemari li arhitekturu i okoliš, lako mogao smjestiti u kakav zaboravljeni gradić u skandinavskom priobalju.

Nasuprot tome, priča o ljubavnom posredniku iz Imotskog (koji svojim mušterijama usput dijeli svoj glazbeni album s pjesmama naslovljenima Gangster Amor, Šćeta ili Ostala je sama), u svojoj je pomaknutosti dirljiva, a u svojoj ukorijenjenosti u specifičan geografsko-duhovni prostor Imotske krajine – univerzalna.

Ako Matanić ipak nije želio poći putem dokumentarističke realističnosti ili pseudodokumentarističkog propitivanja odnosa stvarnosti i iluzije, onda se u kreiranju galerije likova koji nose Egzorcizam trebao ograničiti tek na jednu od pomračenih priča iz njihove prošlosti i odabrati između: a) svećenika koji se ne drži zavjeta čistoće pa mu se ljubavnica iz nerazjašnjenih razloga ubija, b) psihijatrice koja uslijed kćerine smrti postaje sotonistica, c) Mašine sestre/majke-ocoubojice kojoj je taj otac napravio dijete ili d) ohole novinarke koja sve žrtvuje za karijeru.

Inflacija zločina i raznovrsnih trauma naposljetku uvijek rezultira njihovim međusobnim poništavanjem. Ono što tada preostaje jest jedan ispodprosječan film.

Matija Štahan

 

*Matija Štahan za Arteist piše o glazbi i filmu. Pročitajte i ovaj njegov tekst o bizarnom plagijatu intervjua s nobelovcem, što ga je Slobodna Dalmacija naivno objavila na naslovnici.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...