prvo slovo kulture

Urnebes zvan Thor: Ragnarok može zahvaliti Čuvarima galaksije na utrtom putu!

Thor: Ragnarok (Thor: Ragnarok, 2017., 130 min)
Režija: Taika Waititi
Scenarij: Eric Pearson, Craig Kyle, Christopher Yost
Uloge: Chris Hemsworth, Tom Hiddleston, Cate Blanchett, Tessa Thompson, Jeff Goldblum, Idris Elba, Karl Urban, Anthony Hopkins

Šest godina nakon Thora i četiri godine nakon njegova nastavka Thor: Svijet tame, Bog groma ponovno je dobio priliku razmahati se svojim famoznim maljem u trećem nastavku popularne Marvelove franšize. Dobro uigrana “temeljna” glumačka ekipa koju sačinjavaju Chris Hemsworth, Tom Hiddleston, Anthony Hopkins te Idris Elba za Thor: Ragnarok ponovno su uskočili u kostime svojih likova, oživljavajući njihove disfunkcionalne odnose, a postavi se priključila još nekolicina poznatih i zanimljivih imena, koja su dodatno začinila ovu iznenađujuće osvježavajuću realizaciju već ionako zabavnog koncepta. K tome se režije nije prihvatio ni Kenneth Branagh koji je zaslužan za jedinicu, a ni Alan Taylor koji je na sebe preuzeo dvojku, već Novozelanđanin Taika Waititi (What we do in the shadows, Hunt for the Wilderpeople). A to je, u kombinaciji s potpuno neočekivanim scenarističkim smjerom, učinilo svu moguću razliku. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je malo tko mogao predvidjeti ono što je Ragnarok u konačnici isporučio. I dobro da je tome tako, jer na taj je način iznenađenje daleko ugodnije.

Za vrijeme svog lunjanja svemirima u neuspjeloj potrazi za Kamenjem vječnosti (vidi: Avengers: Age of Ultron), Thor (Chris Hemsworth) postaje zatvorenikom Surtura, demona vatre. Ovaj mu, u maniri pravog negativca u superherojskih filmovima, detaljno objasni kako će njegov rodni Asgard biti uništen u proreknutom Ragnaröku ((nije tipfeler!) u nordijskoj mitologiji nešto nalik bitci između bogova pred apokalipsu). Misleći kako je, pobijedivši Surtura, ipak doskočio tom nemilom događaju, Thor se zaputi doma. No ono što nije očekivao jest kaos epskih proporcija: ispostavlja se da njegov otac Odin (Anthony Hopkins), uz njega i posvojenog Lokija (Tom Hiddleston) ima i kćer Helu (Cate Blanchett), poznatiju kao Božicu smrti…

Ako bi se treći nastavak Marvelove sage o nordijskom božanstvu prenesenom iz stripa u svijet filma morao opisati u samo dvije riječi, onda bi one glasile: urnebesno zabavan. Sasvim primjenjive bile bi i sintagme “inteligentno duhovit”, “nepredvidivo autoironičan” i “donekle subverzivan”. Njegova tajna? Poprilično je jednostavna, a u toj jednostavnosti izrazito efektna. Naime, Waititi s velikom sviješću i bez imala pardona uzima sve poznate i ustaljene superherojske trope i izvrće ih naglavačke kvalitetom i tipom humora koji pametno ismijava samu njihovu funkciju i postojanje. Time ti klišeji postaju itekako poželjni i kao gledatelji ih jedva dočekamo, jer vapimo za time da vidimo kakva će nam nova verbalna, situacijska ili kontekstualna kreativna igra biti servirana kako bismo učvrstili svoje trbušne mišiće, makar nam to uopće nije bila namjera prilikom odlaska u kino. A to čekanje ne traje dugo jer nam Waititi ne ostavlja puno prostora za predah. Gotovo da se osjeti kako negdje između redaka zahvaljuje Čuvarima galaksije što su Thoru utrli taj put.

Uz tu sveopću zaigranost, koja je k tome obavijena plaštom boja i blještavila s ciljem da nam se pruži što intenzivniji i impresivniji vizualni doživljaj, bilo da je riječ o kreativno koreografiranim i snimanim borbama jedan-na-jedan, “masovkama” ili pak potjerama, doživljaj svakako upotpunjuje galerija jednako šarolikih (a u nekim slučajevima i blještavih) likova, od kojih svaki nekom svojom specifičnošću doprinosi cjelokupnoj karizmi Thora kao filma: od sulude (ili možda suludo pretjerane, tko će ga više znati!) Cate Blanchett kao badass motherfuckerice koja na momente kao da kanalizira svoju dobru staru Galadriel u njenom kratkotrajnom, ali upečatljivom “in place of a dark lord, you would have a queen” izdanju, preko Ruffalovog Hulka iskorištenog za maksimalni komični efekt pa sve do Jeffa Goldbluma u jednoj od svojih apsurdnijih uloga. A tu su još i cameo uloge samog Waititija, kao i glumca koji tumači superjunaka iz Marvelova svemira ovdje ubačenog kako bi likovi, opet ciljano duhovito i vizualno impresivno, brže-bolje došli od točke A do točke B (recimo samo da ako vam treće oko nije zaštopano, lako ćete pretpostaviti o kome je riječ).

Ipak, uslijed svog tog smijeha i sve te silne, beskrajne zabave, ono što na žalost ispašta naposljetku je samo naslovno božanstvo. I tako Thor u svojem nastojanju da bude autoironičan, uspijeva biti i nenamjerno ironičan: ono što ga čini kvalitetnijim od svojih prethodnika upravo je činjenica da je njegov glavni junak, inače među dosadnijima, u vlastitom filmu “utopljen” u moru drugih likova, koji cijelu priču dižu za nekoliko razina. No ipak, njegova priča ona je koju ovdje baš želimo osjetiti. Dobro postavljen na noge i s jasnim smjerom kretanja, klasičan “tko je junak kada izgubi izvor svoje moći” zaplet tu je da nam ponudi drugu stranu poznatog heroja i omogući njegovu metamorfozu, odnosno, vlastito spoznavanje njegove stvarne moći. Na žalost, to se ne dogodi. Ikakav razvoj lika pogubio se po putu zbog Hemsworthove nedovoljne glumačke spretnosti da iznese emocionalne dubine i općenito zbog neadekvatne vremenske posvećenosti upravo tome. Prava šteta. Ne dobijemo razradu spomenutog, ali zato su nam dani solidan početak i pošteno epska kulminacija kakvu i zaslužujemo, s kultnom Immigrant Song od Zeppelina u pozadini, koja sadržajno i atmosferski nipošto nije mogla biti pogođenija te time samo dodaje ulje na vatru, a čiji su dijelovi u nekoliko navrata suptilno korišteni i prethodno.

Još da je Thorova unutarnja muka bila više proživljena i uprizorena, a manje ismijavana, samo finale još bi jače odzvonilo, a Rangarok bi imao taj idealno uspostavljen omjer između komičnih i dramskih trenutaka, kakav je inherentan gorespomenutim Čuvarima galaksije. No, u toj inherentnosti i jest poanta: subverzivnost Čuvara od samog je početka bila utkana u njihovo gradivno tkivo, zbog čega je balans između humora i emocionalne ozbiljnosti bilo lako za postići. Thor se tu ipak još traži, zaigrano se pokušavajući odmaknuti od svojih prethodnika u maniri adolescenta koji se buni protiv roditelja i svih dotad nametnutih pravila. Logično da će na tom putu malo previše zabrazditi u sve one sfere u koje do tada nije zalazio – pa čak se i malo previše zanijeti u istraživanju istih. I upravo ćemo mu zato to i oprostiti.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...