prvo slovo kulture

Remek-djelo za koje će mnogi poželjeti da nikada nije začeto

majka! (mother!, 2017., 121 min)
Režija: Darren Aronofsky
Scenarij: Darren Aronofsky
Uloge: Jennifer Lawrence, Javier Bardem, Ed Harris, Michelle Pfeiffer, Domhnall Gleeson, Brian Gleeson

Da je Darren Aronofsky jedan od polemiziranijih redatelja današnjice, malo tko će poreći. No voljeli ga vi ili mrzili, tom se četrdesetosmogodišnjem Amerikancu nipošto ne mogu osporiti autorski pečat, stil i vizija, koju jasno i nepokolebljivo iznosi neovisno o popratnim reakcijama kritike i publike. Da se gledateljev emocionalni svemir uzburka, makar ta uzburkanost podrazumijevala gađenje, šok, nevjericu, nerazumijevanje, pa čak i mržnju prema njegovim djelima – Aronofskom je to sasvim u redu, ako ne i poželjno. Pristat će na bilo koji ekstrem, samo ne na mlaki odaziv ili bezličnu indiferentnost, jer u tom slučaju gotovo da ništa nije ni postigao, čime njegova umjetnost kao da gubi svoju funkciju. Nakon danas već kultnih uradaka poput Rekvijema za snove, Crnog labuda ili Fontane života, od kojih je svaki barem do neke mjere ispunio redateljevu gorenavedenu aspiraciju, njegov sedmi film majka!, ako je suditi prema do sada objavljenim kritikama, u potpunosti je postigao željeni efekt i svakako je film oko kojeg se koplja još neko vrijeme neće prestati lomiti – dok će ga jedni smatrati čudom, drugi će poželjeti da nikada nije ni začet u umu svoga tvorca, koji je scenarij porodio u svega pet dana grozničavog stvarateljskog zanosa.

Neimenovana žena naznačena samo kao Majka (Jennifer Lawrence) živi sa svojim znatno starijim mužem, naznačenim samo kao On (Javier Bardem) u derutnoj kućerini koja je stradala u požaru, okruženoj prekrasnom prirodom, pravim metaforičkim rajem. Majčino “životno djelo” jest vlastoručno i korjenito obnavljanje njihova doma, dok se On, (nedovoljno) afirmirani pjesnik, teško nosi sa stvaralačkom krizom, pritom zanemarujući svoju nježnu i podržavajuću ženu prepunu bezuvjetne ljubavi. Njihova svakodnevica (a poprilično doslovce i sama kuća!) ubrzo će biti do temelja protresena kada im se na pragu pojavi Muškarac (Ed Harris) koji pogrešno zaključi da su oni pansion. Sretan što napokon imaju društvo, On objeručke prihvati pridošlicu i zamoli ga da tu noć ostane s njima, dok Majka nije presretna što će joj stranac spavati u kući. Stranac koji u njenom domu puši, makar ga je ona zamolila da to ne čini. Stranac koji previše pije, svako malo kašlje i, na njeno veliko iznenađenje, ima ogromnu ranu na mjestu stražnjih rebara, koju ona slučajno uoči. No prava zabava počne tek kada im se naredni dan pridruži njegova jednako osebujna Žena (Michelle Pfeiffer)…

Prekrasna i snolika, kaotična i uznemirujuća, hrabra i krajnje vizionarska majka! primarno je i prvenstveno – alegorija. Alegorija priče koja je toliko duboko utkana u naše kolektivno svjesno, nesvjesno i podsvjesno da malo kome može promaknuti njena (narativna) nit i bit. Gotovo kirurški precizno osmišljene i uprizorene “uloge” koje svaki od likova tumači (odnosno njihova simbolika) vrlo nam se brzo objelodane, ako ne već pri dolasku Žene, onda najkasnije u trenutku pojavljivanja njihove djece. Ta svijest o prizmi kroz koju nam je i namijenjeno da pratimo, upijamo i doživljavamo majku! cijelo iskustvo gledanja čini još sočnijim, znakovitijim i intrigantnijim – nipošto suprotno. Jer makar mi ubrzo postali svjesni priče koja se zapravo odvija, prerušene i zakukuljene u suludo nadrealni psihološki triler s elementima horora o naizgled idiličnom paru i neočekivanim gostima koji tu idilu naruše, ta svijest nimalo ne utječe na našu sposobnost da gotovo hipnotički, s kombinacijom čuđenja i divljenja, kao i s velikom dozom iščekivanja, promatramo sve što se odvija na ekranu.

Ako išta, “zadatak” koji smo si zadali pretvara se u zasebnu avanturu koja se u nama odvija usporedno sa samim filmom – naše prokljuvljivanje alegorije omogućuje nam da pomno pratimo ne samo pregršt pomno odabranih simbola, već i svaku izgovorenu riječ, svaku promjenu u emotivnim stanjima i odnosima među likovima, kako bismo ih poput puzli slagali u širu sliku i primijenili sve zapaženo na “uloge” koje naši (anti)junaci kanaliziraju i čije funkcije gotovo proročki moraju ispuniti, neovisno o logici i zdravom razumu. No naravno, nije sve baš tako jednostavno. Spomenuta alegorija možda jest kamen temeljac, no zbog same svoje (metafizičke) prirode upravo ona otvara najveći mogući prostor za brojne druge metafore, interpretacije, problematike i diskusije koje se iz nje imaju prilike razgranati i – izroditi.

Aronofskyjev pokušaj da se pozabavi tamnom stranom ljudske prirode, našim postankom i samim postojanjem nipošto nije promašen. Taj san više nalik noćnoj mori u kakvu se majka! ubrzo pretvara ni u jednom trenutku ne prestaje biti popraćen isključivo iz pozicije glavne junakinje. Kamera je konstantno na njoj ili uz nju, bilo da je prati odostraga, snima njen kut gledanja ili nam izbliza prikazuje njen naivni, a kasnije izmučeni izraz lica (besprijekorna Lawrence!), svojstven, primjerice, von Trierovim junakinjama. Mi vidimo samo ono što ona vidi (mnogo, ali ne i sve!), osjećamo sve što ona osjeća (sve!) i znamo onoliko koliko ona zna (nedovoljno!). Redateljev cilj i jest bio da se mi sami stopimo s njom, čime nam je omogućio toliko prijeko potrebno poistovjećivanje. Aronofsky i Lawrence su ono što je do tada na kolektivnoj razini postojalo isključivo kao apstraktni simbol pretvorili u ženu od krvi i mesa, i to jednu s čijom nam je mučnom i tragičnom pričom namijenjeno saživjeti se. Čim su joj dani lice, emocije i odnos do doma kakav i mi sami imamo, (nadam se ne samo potencijalni) trenutak osvještavanja masa po pitanju onoga što na svakodnevnoj bazi arogantno činimo dobiva priliku daleko jače rezonirati.

No, iako na prvu djeluje kao da Aronofsky baš i nema puno povjerenja u ljudski rod i makar mu se predbacuje ne samo blasfemija, već i apsolutno pretjerivanje u svojem gotovo luđačkom prikazu čovječanstva ilitiga the evil that men do, svrstat ću se u ranijespomenutu kategoriju onih koji film smatraju “čudom” i neću se složiti s tim tvrdnjama. Ne smatram da je svrha Aronofskyjevog prikaza primarno osuda, već maksimalno sirovo, neuljepšano, nezataškano, hiperbolizirano (no, je li doista?) raskrinkavanje devastirajućih, dalekosežnih posljedica naših ne pretjerano laskavih postupaka, opet svjesnih, nesvjesnih ili podsvjesnih. A naravno da kada je ta dalekosežnost ciljano zbijena u dva sata nasilja, bezumlja, fanatizma i kaotičnog ludila koje se konstantno perpetuira, njeno probavljanje postaje znatno otežano. Previše pogađa u sridu i nije najugodniji odraz za vidjeti. No, još je teže skrenuti pogled. Štoviše, ne smijemo to učiniti.

Ipak, Aronofsky je svjestan toga kako destrukcija i kreacija idu ruku pod ruku, stoga to nedvosmisleno i prikazuje kao beskonačnu i nezaustavljivu, nedvojbeno sudbinsku i nužnu cikličku izmjenu, baš kao što je ciklus rođenja i smrti. Upravo iz tog razloga značaj, simbolika i genijalnost prvih nekoliko kriptičnih kadrova, koje ubrzo zaboravimo u suludom moru događaja, metafora, strmoglavih promjena i emocija, kao i u čitavom seciranju ljudskog društva i naših neosvještenih (i samim time nepromijenjenih) mehanizama funkcioniranja, postaju jasni tek nakon odgledanog zadnjeg kadra. Time Aronofsky stavlja poetičnu točku na i (ili u slučaju ovog filma, točku na uskličnik), dokazujući, u slučaju da je netko u međuvremenu krenuo i sumnjati u smislenost i strukturiranost cijelog narativa, kako je itekako riječ o krajnje promišljenom i maksimalno poantiranom umjetničkom djelu.

Zabole Aronofskyja živo za mišljenja drugih, za brojne delikatne osjećaje u koje bi kod gledatelja mogao piknuti kao prstom u govno. On je, u maniri pravog umjetnika koji točno zna što želi prenijeti i kojim sredstvima to želi učiniti, svoju viziju beskompromisno i bezrezervno dotjerao do kraja, uvodeći nas kadar po kadar u sve neobuzdaniji kaos koji ubrzo poprima epske proporcije dostojne jedne apokalipse (ili nekoliko njih) – gotovo kao uprizoreno unutarnje stanje u kakvo nužno upadamo netom prije nego li porodimo novu ideju, kreativno djelo ili pak, poprilično doslovce, drugo ljudsko biće. Ovo je Aronofskyjeva priča koja nije mogla ostati neispričana, usporediva sa silovitošću same majke prirode koja ne pita jesmo li spremni za uragane, poplave i požare, već nas naprosto nemilosrdno proguta i ispljune.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...