prvo slovo kulture

“Luđakinja iz Chaillota” ukaljana nedostatkom zajedništva i glumačke interakcije

Luđakinja iz ChaillotaPočetkom nove kazališne sezone u rujnu 2013. odnos politike i kulture doživio je novi zaplet. No, predosjećajući nepovoljan rasplet, Ana Lederer sa suradnicima sugerira svojevrsni odmak od dotadašnjega repertoara, programom za dramsku sezonu 2013./2014..

U rujnu 2013. Tomaž Pandur postavlja Michelangela, predstavu tek nastalu prema Krležinim motivima koja nailazi na negativne kritike. U listopadu se na scenu HNK-a vraća Paolo Magelli režiranjem drame Na dnu Maksima Gorkoga. U vrijeme najvećih previranja u kojem svatko svakoga glođe u bijednom svratištu, u kojem svake stube jednosmjerno vode dnu, predstava se činila proročkom za nadolazeća zbivanja u nacionalnoj kući.

Ukratko, napokon se i to dogodilo. U listopadu je Ana Lederer smijenjena te na mjesto v. d. intendantice dolazi dotadašnja ravnateljica drame Sanja Ivić.

Gotovo je nemoguće pisati o predstavama u HNK bez političkoga i društvenoga konteksta, štoviše bilo bi to poput zabijanja glave u pijesak. Stoga se odabir dramskoga teksta Jeana Giraudouxa, Luđakinja iz Chaillota učinio više nego prikladnim i aktualnim, ne samo za zbivanja unutar nacionalne kuće, nego i unutar društva. Giraundoxa (1882. – 1944.) smatraju jednim od najvažnijih međuratnih francuskih dramatičara. Drame su mu obilježene sukobljavanjem mitološkoga i stvarnoga, fantastičnoga i razumnoga te odnosom pojedinca i nedostižnih ideala.

S obzirom na to da u Luđakinji iz Chaillota žene iz pariških predgrađa bivaju nositeljicama ideala, simbolom borbe protiv zlouporabe nafte i dehumaniziranog kapitalizma, čudi me Dolenčićevo usmjeravanje pozornosti na političku satiru jer je u tekstu ona sporedna. U prvome se činu u pariškoj kavani upoznajemo sa zbivanjima. Saznajemo da Predsjednik (Siniša Popović), Barun (Žarko Potočnjak) i Istraživač (Leon Lučev) žele uništiti Chailliot kako bi se domogli nafte i bogatstva. Scenska su zbivanja kvantitativna i na tragu Dolenčićeva vizualnog i auditivnog bogatstva. U trenutku kovanja zlokobnih planova Pjevač (Ivan Glowatzky) izvodi šlager Zvonka Špišića Milioner koji bi trebao komentirati zbivanja, no u tome ne uspijeva u potpunosti. Uz Pjevača, na sceni su prisutni svi ostali likovi koji se gotovo bez ikakva smisla kreću po pozornici te ne dopuštaju glavnoj ulozi Aurélie (Lana Barić) da dođe do izražaja.

Luđakinja iz Chaillota

Proklamatorska se rečenica koju kao lajtmotiv izgovara Aurélie (Lana Barić): ”Život je lijep i sretan. Tako je Bog htio. Čovjek tu ne može ništa.” gubi u pomalo histeričnom scenskom govoru, dok bi se zapravo u glasu trebala čuti čeznutljivost, nada, ali i borba protiv uništavanja radosti života i individualnosti o kojoj je Girandoux proročanski pisao predvidjevši nuspojave kapitalizma. Na kraju prvoga čina Aurélie odluči nešto poduzeti protiv uništenja Chailliota govoreći Irmi (Iva Mihalić) da pozove luđakinje iz ostalih predgrađa.

Drugi čin otvara čajanka koja podsjeća na onu u Ludoga klobučara iz Alise u zemlji čudesa. Četiri luđakinje Lana Barić, Ana Begić, Ivana Boban i Barbara Vicković razgovaraju o moralnoj ispravnosti ubijanja uništavatelja. Kako bi opravdale njihovo uništenje, odlučuju se na organiziranje suđenja. Krpar (Goran Grgić), prototip poštenjačine, preuzima ulogu zlikovca u suđenju.

Trenutak suđenja je ujedno najproblematičniji i najbolji dio predstave. Problematičan je jer Grgić potpuno zasjenjuje cijeli glumački ansambl te se javlja nesrazmjer između njega i Barićeve. Bez obzira je li riječ o redateljevoj intenciji, držim kako nije najmudrije rješenje čitavu pozornost pred kraj drugoga čina i predstave usmjeriti na sporednoga glumca. Grgićeva je interpretacija toliko uvjerljiva da završne scene gotovo i ne doživljavamo. Stoga posljednji Auréliein monolog biva mlak i doima se nevažnim.

Da bi kvantitativna drama bila uspješna, u prvome su redu potrebne glumačke interakcije. Problem je ove predstave upravo njihov nedostatak. Izvedbe su ponaosob korektne, no u trenutku kad ansambl treba djelovati zajedno, to izostaje te se stoga stvara dojam praznoga hoda koji ne uspijeva ispuniti glazba Matije Dedića, iluzionistički trikovi Ivice Krakića ni prepoznato pjevačko umijeće Glovackoga. Iščitavajući tekst kao satiru te mu pokušavajući dodati neophodnu dozu humora, Dolenčić je nekako zanemario da je najveća snaga ove predstave upravo u njezinu tekstu i glumačkim interpretacijama.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...