prvo slovo kulture

Lonac: “Politiku treba ostaviti onima kojima to baš i ne ide”

Lonac

Foto: Dario Belić
Boonika je u posljednje vrijeme zaredala s moćnim izložbama, pravim malim draguljima koji su nas se duboko dojmili.

Znali smo da će izložba autora koji svoje street art murale i instalacije potpisuje kao Lonac, biti dragulj: ljestvicu očekivanja podignuo je visoko i o tome smo već pisali. U maloj galeriji u Veslačkoj ulici postavljeni su radovi koji predstavljaju presjek njegovih dosadašnjih stvaralačkih faza; riječ je o nekovrsnoj retrospektivi, kojom dominiraju portreti nadrealnih, hibridnih bića, crteži riba-jedrenjaka i riba-vukova, žena-sova, orlova-revolvera.

Tvoji radovi bride od narativnog, metaforičkog potencijala, iako ne daješ “hintove” nego puštaš promatraču da naslućuje, da gradi vlastitu sliku. Što je “behind the scenes”, koje su priče, motivi koji su te inspirirali?
– Najviše inspiracije crpim iz grafičkih novela, glazbenih tekstova, ulične umjetnosti i filmova. Priče i motivi kojima se bavim dio su moje svakodnevice. Od malena sam bio okružen mrtvim prepariranim životinjama, životinjskim lubanjama i oružjem za lov. Kao kontrast tome, na selu bi ko klinac uvijek bio okružen živim životinjama koje su uzgajali baka i djed. Orlovi sa revolverom umjesto glave, žena sa glavom sove, motiv ribe, portret majke kao Crvenkapice sa sačmaricom, sve su to slike iz podsvijesti koje proizlaze iz okoline u kojoj sam odrastao. Priče koje stoje iza tih radova vezane su za određen događaj, osjećaj, za nešto što me u nekom trenutku opteretilo, zainteresiralo, nasmijalo ili jednostavno natjeralo na rad.

Uz neke radove volim ostaviti tekst koji usmjerava prolaznika prema pravom značenju rada, ali mi se isto tako sviđa da neki radovi ne budu preizravni, tj. da ga svaka osoba shvati na svoj način.

Za jedan rad si otkrio odakle je izašao: crtež na kojemu se riba-jedrenjak oslobađa iz boce u kojoj je bila zatočena. Tiče se tvog oslobađanja od okova akademije.
– Taj je rad povezan sa jednim starijim “uličnim radom” koji sam nazvao “(Un)Natural Habitat“. Riječ je o intervenciji na starom brodu usred male šumice koji sam pretvorio u ribu. Pored te šumice nalazi se zgrada akademije gdje sam do nedavno studirao. Tako da je intervencija na brodu metaforički vezana za tu instituciju: Prenamjenom broda u skulpturu ribe na suhom, priroda tj. okoliš je pretvoren u neprirodno obitavalište. Na izložbi u Boonici jedan od radova zove se “Departure”. To je crtež u tehničkoj olovci koji je proizašao iz sketchbooka (skica za mural zapravo), a ilustrira moj završetak studiranja tj. napuštanje tog neprirodnog staništa.

Je li te akademija opremila vještinama koje su potrebne za stvaranje ovih radova? Nerijetko se od slikara može čuti da su tek nakon Akademije počeli učiti kako se slika.
– Vještina je nešto o čemu se ne bi toliko govorilo na Akademiji, to jest jako malo ljudi je težilo tome (pritom mislim na profesore). Moglo bi se reći da nema toliko istine u onom grafitu “Dosta nam je štafelajnog snobizma” koji se protezao pročeljem ALU-a prije par godina, a zanimljivo je da je to napisala osoba koja nije studirala tamo. Nitko te ne tjera da budeš majstor ulja na platnu, da znaš “tajne zanata”. Za to se svaki pojedinac mora izboriti sam. Najveći protivnik u napredovanju i formiranju nije niti akademija, niti profesor niti kolega koji teži istome. Jedini protivnik smo sami sebi.

Poznat si kao umjetnik koji zbilja pazi na detalj, koji svesrdno teži savršenstvu. To nije nešto što čovjek očekuje od street arta…
– Barem u uličnoj umjetnosti ne bi trebalo biti pravila, ali i dalje postoje ljudi koji kroz stereotipe određuju što je a što nije “street art”: “ako nije ilegalno onda nije TRUE” ili “Ako nije politički orijentirano onda nije TRUE” ili “Ako pre dugo radiš i pimplaš onda nije TRUE”…

Vjerujem da svi kreativci teže slobodi, a ja sam svoju našao u stvaranju izvan ateljea. Naravno da ne slikam samo na ulici jer uživam i u drugim medijima osim spreja, ali se i dalje najviše dajem uličnoj umjetnosti jer mi ona i dalje ima najviše smisla. Malo je onih koji će na ulici provesti više dana da bi napravili nešto što bi par sati nakon završetka moglo biti zašarano. Razlog zašto toliko pazim na detalje je taj što sam mi je to u prirodi, takvog sam senzibiliteta. Volim pedantan rad jer me to opušta, bilo da se radi o nekom zidu ili listu papira.

Sprej je medij iz kojeg umjetnici kod nas obično ne izvlače mnogo, ili tek uče tražiti više mogućnosti. I u tome vodiš. Koliko umjetnik može rasti sa sprejem, gdje je gornja granica?
– Sprej je skoro pa ekvivalent ulju ili akrilu, pogotovo ako se radi o velikim dimenzijama. U nazad 10 godina tehnologija sprejeva je napravila velik pomak tako da sada postoji preko 500 tonova svih boja koje su na bazi akrila. Kao što se da razlikovati rukopis raznih slikara isto se tako da razlikovati tehnika slikanja sprejem kod određenih umjetnika. U Hrvatskoj sprej i dalje nije toliko prihvaćen, kako u akademskim krugovima tako i u očima javnosti. Ako te netko na ulici vidi sa sprejem, neće pomisliti da njime slikaš već da pišeš nešto o Mamiću.

Sama riječ sprej ljude ograničava tako da u glavi imaju određenu sliku toga što se sa sprejem može. Taj medij najviše koristim naprosto zato jer kod nas nije toliko istražen, te svako malo naučim nešto novo što me tjera da radim još više. Dokle god ta igra traje, granice ne postoje.

Lonac

Foto: Dario Belić

Voliš stvarati na mjestima koja nisu očekivana, na kojima je street art začudna pojava. Koja su najegzotičnija mjesta na kojima si radio i čime se vodiš u odabiru lokacija.
– Volim radit na ogromnim zidovima uz pomoć “cherry pickera”, ali u mom slučaju to je pre fancy (skupo) i jako rijetko. Sviđaju mi se “post-apokaliptična“ mjesta, tj. lokacije tipa starih zapuštenih tvornica, oronulih stambenih zgrada koje nisu prečesto posjećene. Bijeli novi zidovi mi nisu interesantni, previše su sterilni tj. nemaju neku priču koja me tjera na intervenciju. Stari zašarani zidovi imaju slojeve priča te su zanimljivi onoliko koliko i okruženje u kojem se nalaze. Pri slikanju na ulici ne tražim zid nego scenografiju i kontekst.

Novi hrvatski realizam – iako nisi dio tog “pokreta”, srodnost postoji. Koji je tvoj stav prema krugu realista, prema njihovoj novoj afirmaciji – i koje su vam dodirne točke?
– Pokret je nešto što po meni ima političkih konotacija, a politika truje umjetnost. Mislim da nam je povijest umjetnosti do sad već jako dobro pokazala što sve umjetnost je i smije biti. Oduvijek sam bio zaljubljenik u figurativno slikarstvo, pogotovo slikarstvo starih majstora, ali to ne znači da ću zbog svog osobnog ukusa manje cijeniti radove koji su čista suprotnost mojih uvjerenja. Novi hrvatski realizam je odgovor na ono što je bilo prije toga, a za par godina će na scenu doći ponovo neka kontra… Ponekad se pitam može li išta više biti sasvim novo, ili samo friško oprano. Treba poštivati sve one koji stvaraju i koji uživaju u tome, a politiku ostaviti onima kojima to baš i ne ide.

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...