prvo slovo kulture

Ljeto kad je ubijao Suprug

Mučko đubreVijesti su ljetos pljuštale u jezivom ritmu i s jezivim podudarnostima.

Suprug ubio ženu u Kruševu pokraj Obrovca, hicem iz metka puške koju je ilegalno posjedovao; suprug ubio ženu u Karlovcu, hicem iz metka puške koju je ilegalno držao, nakon što ju je zatočio u kući i talačkom krizom „razigrao“ dinamiku ubojstva. U Nuštru je 32-godišnjak zadavio suprugu, a onda nasmrt izbo i sebe. Malo dalje, u Tesliću, suprug je pred dvoje male djece ubio suprugu; izmasakrirao ju je nožem. Onda: nevjenčani suprug ubio ženu u Zagreba, golim rukama. Taj nije imao pušku ni nož, ali se snašao. Ubijena je bila prijateljica Sanje Hap, poduzetnice čije je strašno umorstvo proljetos otvorilo sezonu lova na žene; ona je prije smrti dugo mučena, tijelo su joj pronašli oblijepljeno selotejpom i u lokvi krvi.

Motive iz kojih se u glavama krvnika probudila volja da krvavo umore svoje partnerice ne bi trebalo ni spominjati. To je uvijek put prema opravdavanju ili barem relativiziranju nasilja. Novinari crnih kronika istrenirani su da rade baš to. Da izjavama brižnih susjeda, rođaka i prijatelja krvnika i njegove žrtve dodaju senzacionalističko meso na goli kostur priče, koja se uvijek svodi na jedan zamorni, poznati narativ: nasilnik je izvršio nasilje jer si je to mogao priuštiti. Sve što trebamo znati o obiteljskom nasilju sadržano je u rečenici: „Ubio ju je zato jer je mogao“, kojom završava i vjerojatno najmoćniji književni prikaz jednog nasiljem zasićenog braka, roman The Woman Who Walked Into Doors irskog pisca Roddyja Doylea.

U knjizi Smrtni grijesi feminizma: ogledi o mudologiji (Biblioteka Hit, Znanje, Zagreb 1984.) Slavenke Drakulić ima zanimljivo poglavlje, naslovljeno „Sezona silovanja“. Drakulić piše o tome kako je početkom osamdesetih godina u Jugoslaviji bilo rašireno mišljenje da je nasilje nad ženama tek „neugodna popratna pojava“ emancipacije žena. Nakon vala brutalnih silovanja, u novinama su se pojavljivali savjeti ženama o tome kako se zaštiti od napada, a ključna je poruka bila: „Ne oblačite se provokativno“. Ovog ljeta, u sezoni umorstava, način na koji o ubojstvima žena pišu novine, na malo suptilniji način i između redova ženama poručuju isto – ne živite neuredno, ne izazivajte nasilnika, i možda izvučete goli život.

Od ranih osamdesetih i sezone silovanja o kojoj piše Slavenka Drakulić, sistem nije dubinski promijenjen: odnos prema krvnicima još je uvijek neshvatljivo blag, nije pretjerano reći da sistem radi za njih. Da postoji stvarna politička volja da se žene, djecu i starce zaštiti od hrvatskih mužjaka s batinom, ne bi se događalo da njih, premlaćene i istraumatizirane, policajci sklanjaju iz vlastitih domova i prepraćaju u sigurne kuće (kako se obično događa). Da ima stvarne volje, takvo se dodatno kažnjavanje žrtava ne bi nazivalo zaštitom žrtava, niti bi takvo što bilo zakonski omogućeno. A zakon upravo nameće takva laka rješenja. Naime, iako u njemu postoji stavka da se počinitelja nasilja može ukloniti iz kuće ili stana u kojemu je zlostavljao druge članove obitelji, mnogo se, mnogo češće policijski službenici vode prema onoj drugoj stavci, koja im nalaže da omoguće žrtvi nasilja da iz stana ili kuće sigurno pokupi svoje stvari i da je preprati u kakvo sklonište.

Tek prijedlog novog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, što ga je Vlada usvojila prije mjesec dana, žrtvama će jamčiti veću sigurnost jer će se nasilnik puno lakše i brže moći izbaciti iz obiteljskog doma.No, većina koja se bavi ovom problematikom uvjerena je da se ni ubuduće neće iz domova udaljavati počinitelji nego žrtve, budući da je policijskom službeniku puno lakše doći sa žrtvom u stan, pomoći joj da na miru pokupi svoje stvari u jednu najlon vrećicu i eventualno uzme djecu, i da je preprati do nekog skloništa.

Također, da sustav koji brine o zaštiti žrtava nasilja u obitelji nije tako bahato inertan i indiferentan, ne bi bilo potrebno otvarati sigurne kuće, te uvijek popunjene rezervate za ponižene i uvrijeđene žene.

– Tek kad ženske kuće postanu muške kuće, znat ćemo da zakon funkcionira, govorila je Milanka Opačić, misleći pod tim, dakako, na potrebu spremnijeg provođenja mjere udaljavanja nasilnika. (Što znači biti žrtva nasilja i živjeti s djecom u ženskoj kući, pokazuje potresni polusatni dokumentarac Vlatke Vorkapić “Zadnji put”, koji je na Danima hrvatskog filma 2009. godine prošao više-manje nezapaženo, kako to obično i biva s filmovima koji obrađuju ovako neatraktivne teme.) No, loše je kad sve ostane na riječima. Udruge koje se bore za prava zlostavljanih žena prozivaju Opačić za inertan i pomirljiv stav prema nasilnicima.

Nešto o licemjerju ljudi koji „gledaju svoja posla“ govore i dojmovi susjeda o naravi krvnika i žrtava, što ih novinari crnih kronika tretiraju kao bitnu, novinarski vrijednu informaciju. Rođak povampirenog Marka Brkića, ubojice iz Kruševa, samo što nije ispjevao odu svome dragom zemljaku: em je bio dobar čovjek, em je pristojno pozdravljao, em je viđen na ribarnici kako s osmijehom na licu obavlja nemili zadatak kupnje namirnica za ručak. To što je već prijavljivan za nasilje u obitelji, ne spominje se. Od rođaka saznajemo čak i da je tog dana, kad je nastrijelio suprugu, ubojica bio fino odjeven, „kao da ide na doktorat“. Dakle, sve sami superlativi. Marijana L., koju je nevjenčani suprug ubio golim rukama, baš kao što joj je i obećao da će učiniti, i baš kao što je ona prenijela susjedima, uzaludno od njih tražeći pomoć, prošla je lošije. Njezin brižni susjed na Samoborskoj cesti, jedan od onih koji je u noći umorstva gledao svoja posla i pritajio se kad je došla kucati na vrata, vičući „Ubit će me“, novinarima je ispričao kako je „Marijana voljela glasno slušati glazbu u svojem stanu i općenito bi se moglo reći da je vodila neuredan život“. To su naši egzekutori, ljudi koji u svoja četiri zida naćuljenih ušiju slušaju kako neki balkanski mužjak golim rukama ubija ženu i ne pada im na pamet nazvati policiju i spasiti jedan život. Zanimljivije je ovako, čekati finale uzbudljivog trilera, uključiti se tek kad stignu novinari crne kronike, dati svoj konačni sud o neurednom životu žrtve, o mirnoj ćudi krvnika.

U međuvremenu, dogodile su se dvije male, znakovite stvari. Prvo, silovanje poznate televizijske voditeljice tiho je ušlo u pop-kulturu. U listu “Skandi 101”, u jednoj je križaljci, obilato dijeljenoj po društvenim mrežama, traženi pojam bio “Lik iz pornića s Tinom Katanić”. Časopis uređuje kvizoman Robert Pauletić, poznat po primitivnom i vulgarnom “humoru”, koji je knjigu svojih zapisa s putovanja reklamirao jumbo plakatima s porukom “Mala moja, sidni mi na jaja pa ćeš vidit šta je Himalaja”. Nije čudo što je onda iz takvog (malo)uma proizašla ova odvažna alkemija – pretvaranje silovatelja u selebritija.

Druga mala, znakovita stvar koja se dogodila dok je mitski Suprug harao obiteljskim domovima diljem Hrvatske, događa se upravo u metropoli. Sanja Sarnavka iz udruge B.a.B.e. podijelila je informaciju da je potreba za smještajem zlostavljanih žena u posljednjim tjednima toliko narasla da postoji lista čekanja za prijem u Sigurnu kuću Grada Zagreba. Čini se da ipak, gle čuda, nije u pravu Vlada koja ističe da za novi zakon kojim će se pružiti veća zaštita žrtvama obiteljskog nasilja nisu potrebna dodatna sredstva.

Što sad rade one s liste za čekanje? Koliko su batina i prijetnji primile od jutra? Gledaju li to njihova djeca? Možda će nam o tome uskoro sve ispripovijedati brižni susjedi u živopisno napisanim tekstovima u crnoj kronici. U međuvremenu možete riješiti kakvu novu razbibrižnu križaljku i provjeriti svoje znanje o silovateljima frajerima.

Maja Hrgović

*tekst je izvorno objavljen u Novom listu.

**Maja Hrgović autorica je knjige eseja Žena, majka, glupača (Bibiloteka Arteist, 2014.) u kojoj se bavi seksizmom u medijima, politici, kulturi i pop-kulturi.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...