Riječ godine, poistinjavanje (post-truth), ne opisuje svijet u kojem živimo, iznosi nagrađivani Independentov dopisnik Robert Fisk s Bliskoga istoka. Prema Fisku živimo u svijetu laži drugih na Bliskome istoku, zapadu i u Rusiji. Već dugo i živimo, prepuštajući profesionalno novinarstvo društvenim mrežama i samoprozvanim različitim perspektivama koje izjednačuju moralnost i nemoralnost. U njihovu su perspektivizmu one samo lice i naličje istoga novčića. Pojam pravednosti briše se iz leksika novinara, političara, javnosti, ali i kulture.

Otkad pratim maleni kazališni segment kulture, poistinjavanje je njezin vjerni suputnik, a pravednost nepoznanica u leksiku. Uostalom, kazalište je samo po sebi zamišljeno kao laž jer prikazujući svijet, zapravo potkazuje i sebe, reći će Ivan Vidić prije deset godina u Vijencu.

Kraj ili sumrak 2016. obilježile su dvije predstave domaćih dramskih pisaca, vječno pesimističnog i crnohumornog Ivana Vidića te plodnog i izvođenog Mate Matišića. Vidićev Noćni život (ZKM) u režiji Paola Magellija predstava je oscilacija koja podcrtava bolno breme suvremenoga hrvatskog društva i društva uopće – posvemašnji nedostatak solidarnosti. Matišićevi Ljudi od voska (HNK) u režiji Janusza Kice suočavanju nas s vlastitim izborima ili pogreškama u ograničenom dosegu, iz perspektive intelektualca, pomalo i buržuja, Viktora. Vidićev je glavni lik masa, a Matišićev pojedinac. Vidićevoj je masi, parafrazirajući Magellija u programskoj knjižici, bog Google, a Matišićevu pojedincu on sam.

Noćni život revolucionara

Oktobarskom revolucijom 1917. mase su se pokušale homogenizirati uvođenjem novoga društvenog poretka, građenjem društva bez eksploatacije i klasa, Aeroflot postaje jednim od jačih avioprijevoznika, a turizam cvate. Stotinu godina kasnije, proizvoljnom tehnološkom revolucijom pokušavamo izjednačiti heterogenost društvenih skupina s različitošću perspektiva i dokinuti svaki profesionalizam – drago naše post-truth doba. Stoga su Vidićevi likovi heterogeni luzeri – feministkinje, umirovljenici, studenti, profesori, kulturnjaci, nezaposleni, dušobrižnici, seksualni predatori, policajci i propovjednici. Javljaju se za riječ, iznose pamflete umjesto argumenata i njihove su bitke uvijek porazi jer takav prevladavajući princip rušenja ne sadržava princip građenja.

U Magellijevoj režiji, ansambl predstava obiluje oscilacijama i promašajima aktivizma domaćeg tipa koji šalje drsku poruku suvremenim revolucionarima za šankom ili Facebookom – suviše smo ljudski pokvareni i nesolidarni da bismo mogli sanjati i mijenjati. Nismo ni previše pametni, vodimo se ubujevskim principom hranjenja i seksa, izražavamo se jezikom ulice. U takvoj Hrvatskoj živimo. Kimanjem glave jednoglasno prihvaćamo neprovjereni stav, pristajemo uz reforme svih vrsta, smjenjujemo uprave, dopuštamo da neprovjerene informacije plove okolo dok u iste ne povjerujemo. Uličnim jezikom, puno zujimo, malo meda dajemo.

Vidićev je izraz težak, neprohodan za ansambl, stoga su i oscilacije, kao i ritam predstave velike. Prisutna su ponavljanja i statičnost jer su likovi karakterno prazni. Oni olako prelaze iz idealizma u cinizam, iz opreza u impulzivnost, iz nježnosti u okrutnost. Na idejnoj razini, Noćni život je predstava koja je napokon pokazala dovoljno hrabrosti da se jednako obračunava s ”hipsterskom” ljevicom i ”ruralnom” desnicom, preciznije s društvom u cjelini. Nedostajalo je ujednačenosti i još drskijeg glasa kako bi se prikazao konačni trijumf gluposti nad beskrupuloznom inteligencijom.

Ljudi od voska

Matišićeva je drama kudikamo ambicioznija jer trendovski povezuje autobiografske elemente s fikcijom te pokušava pružiti više umjetničke dosege. No, problem se ne pojavljuje u tekstu (koji je neujednačen, ali solidan), nego u disbalansu dizajnerske i sterilne scenografije Numena i Ivane Jonke, izvrsne etno jazz glazbe Tamare Obrovac i samoga dramskoga teksta. U sva tri dijela – bilo da je riječ o građanskome stanu ili autorovim Ričicama, scenografija je nevjerojatno distancirana i hladna naspram nerijetko prizemnih dijaloga, ponajprije u prvome i drugom stavku drame.

Protagonist u sva tri stavka je Viktor (Goran Grgić), dramski pisac i scenarist, bivša rock-zvijezda. U Obožavateljici, ujedno i najboljem dijelu predstave, dobiva priliku biti otac najmanje njegovu, kasnije mrtvom djetetu. Prvi musliman u selu obilježen je osobnim tragedijama ljudi iz maloga mjesta gdje Viktor piše o preminuloj Zdenki i nanovo dobiva priliku biti ocem mrtvome djetetu. Treću priliku očinstva dobiva u Ispod perike, smrću psihijatrice Jasne (Alma Prica). Iz propuštenih prilika i promašenih ljudskih sudbina, stječe se dojam kako se glavni lik ne suočava s vlastitim izborima i/ili pogreškama te biva zatočenikom vlastitog ega oko kojeg gradi zbivanja u sva tri stavka drame.

Dramski bi preokret možda nastupio da Viktor zbilja dobije kratku priliku biti ocem najmanje njegovoj, ali mrtvoj, djeci jer bi se onda, premda nakratko suočio s vlastitom emotivnom zatvorenošću i socijalnom nesnalažljivošću kao rezultatom ”pogrešnih” izbora. Najjaču kariku dramskoga triptiha ne čini sveprisutna slikovitost, trenutak kada dramski pisac ulaskom na scenu naglašuje čitavo vrijeme očitu isprepletenost stvarnosti i fikcije, nego Kicino redateljsko umijeće da iz pojedinih malih uloga načini precizne i dojmljive minijature. Bojan Navojec izvrstan je u nijansiranju nježnosti i okrutnosti lokalnog dilera, Siniša Popović kao povrijeđeni otac i potencijalni zlostavljač te Milan Pleština kao otac ratnoga invalida.

Anđela Vidović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.