prvo slovo kulture

Kula od pjesama Leonarda Cohena

Samo nekoliko tjedana nakon što je objavio svoj zadnji album You Want It Darker, Leonard Cohen – jedan od ponajboljih lirika popularne glazbe (koji je, dapače, u svojim pjesmama, promotrimo li ih i u kontekstu pripadnosti kantautorskim krugovima, postigao gotovo nenadmašno formalno-stihovno savršenstvo) – preminuo je 7. studenoga, u svojemu domu u Los Angelesu i time nam dao povoda da se, po prvi puta nakon što je, iako ne vlastitom voljom, stavio točku na svoju karijeru, osvrnemo na njegov cjelokupan opus, s posebnim naglaskom na njegovo posljednje remek-djelo. Premda izvorno književnik u užem smislu riječi (1950-ih i 1960-ih je objavio niz zapaženih zbirki pjesama, kao što su Usporedimo mitologije, Cvijeće za Hitlera ili Kutija sa začinima Zemlje, te romana, poput Omiljene igrePredivnih gubitnika), Cohen – rođen 1934. godine u Montrealu – je posvetio najplodnije dekade svojega života suzvučju riječi i glazbe pretočenom u pjesme sabirane na vinilu i cd-u, namijenjene javnome izvođenju i radijskoj reprodukciji.

im-your-man-album-coverIako je oduvijek, a djelomice i hotimično, ostavljao dojam kako radi, to jest stvara polako i s mukom, Cohenov je opus, sagledamo li ga u cjelini, impresivan: ne samo obujmom, već posebice i kvalitetom. Mada se isprva može učiniti kako mu se ritam pisanja pjesama posljednjih nekoliko godina ubrzao – pa su mu od 2012. godine do danas izašli albumi Old Ideas, Popular Problems te You Want It Darker, koji se po kakvoći mogu mjeriti i s njegovim najboljim ostvarenjima od 1960-ih do 1990-ih, od prvijenca Songs of Leonard Cohen, preko albuma poput Songs of Love and Hate, Various Positions, I’m Your Man ili The Future – očito je riječ o skrivenim prednostima predanog i upornog pisanja; tko stvara pjesme polako i pažljivo, da bi ih još sporije objavljivao, naposljetku ponekad – kumulativnim učinkom neprestanog rada – ima više materijala za album nego što ih je imao u najplodnijim mladenačkim stvaralačkim godinama; a upravo to se, po svemu sudeći, dogodilo Cohenu.

Za tu tvrdnju postoji čitav niz primjera, od možda i najpoznatije Cohenove pjesme, Hallelujah iz 1984. godine, koja je isprva navodno imala osamdesetak kitica, da bi ih autor na kraju sveo na četiri, uz ponavljajući refren. Slično je i s mnogim pjesmama novijeg datuma nastanka, od onih iz 1990-ih kao što su Closing Time ili Democracy, čije je neupotrijebljene strofe Cohen podijelio u jednome opsežnom intervjuu posvećenom njegovu stvaralačkom postupku (u knjizi Paula Zolloa Songwriters on Songwriting iz 1992., koja je obuhvatila i druge glasovite kantautore), pa do pojedinih pjesama s najnovijeg albuma čije konture možemo pronaći i u Cohenovoj pjesničkoj zbirci iz 2006. godine, Knjizi čežnje (Traveling Light, It Seemed the Better Way, On the Level). Najnoviji ekstremni primjer dugotrajna rada na pjesmi vjerojatno je Born in Chains s albuma Popular Problems, koja na prvoj značenjskoj razini govori o oslobođenju Hebreja iz egipatskog ropstva, te koja je – po Cohenovu svjedočanstvu – nastajala četrdesetak godina.

Ako su pjesme Boba Dylana neprestano bježanje od dovršenosti koje se očituje u naizgled bezbrojnim njihovim iz noći u noć mijenjanim inačicama, Cohenove pjesme upravo su suprotno: višedesetljetna polagana izgradnja vlastita poetskog kutka, kao što i sâm pjeva u završnoj pjesmi albuma I’m Your Man, naslova Tower of Song. Dok Dylan svojim pjesmama kako godine prolaze neprestance nadodaje nove stihove i strofe, Cohen ih svojima – a svakoj bi, kako je višekratno isticao, znao posvetiti i po nekoliko čitavih bilježnica – oduzima, sve dok se onaj ostatak, kao supstrat napisanog a neotpjevanog, ne uspije ukalupiti u radijski, popularno-glazbeni format u trajanju od nekoliko minuta. Ističući kako su kantautori „poput časnih sestara – vjenčani s Tajnom“, Cohen šaljivo upućuje i na nekoliko ključnih točaka svojeg zanata: dobroj pjesmi treba vremena, iskru njezina nastanka nije moguće objasniti niti definirati; humor je, doduše, uvijek dobrodošao, a odnos s božanskim tema je od koje se nikada nije umorio.

Ne propuštajući nikada dometnuti kako je njegova „teološka pozicija“ nerijetko bivala vrlo nesigurnom, Cohen nije govorio tek o svojemu životu – koji su obilježili neraskidiva povezanost s njegovim židovskim korijenima, promišljanje uloge kršćanstva u svjetskoj povijesti, kratka epizoda posvećenosti scijentologiji te niz godina proveden u budističkom samostanu iznad Los Angelesa – već i o svojemu lirsko-glazbenome opusu. Dvojnost teoloških motiva karakterističnih za čitavu Cohenovu karijeru, ali napose za njegovo kasnije stvaralačko razdoblje očituje se i u jedine dvije fraze na You Want It Darker koje nisu pjevane engleskim jezikom, od hebrejskoga „Hineni, hineni, I’m ready, my Lord“ iz naslovne pjesme, što su riječi kojima se i Abraham u Starome zavjetu obratio Gospodinu („Evo me!“) – pa do latinskoga jezika iz pjesme Steer Your Way, gdje pjesnički subjekt poluironijski izriče poznat katolički koncept grešnosti i oprosta, sažet u sintagmi „Mea culpa“. Lik Isusa se inače proteže od prvog („And Jesus was a sailor when He walked upon the water“) do posljednjeg Cohenova albuma („I’ve seen You change the water into wine, / I’ve seen You change it back to water, too“), kao figura koja će se kroz pjesme javljati u različitim ulogama, kao simbol ili izvor pojedinih misli, izjava i citata, a prema kojemu će se lirski subjekt uvijek odnositi ambivalentno, uz divljenje pomiješano sa sumnjičavošću; s ironijskim odmakom koji ponekad implicira i bliskost.

Kako se Cohenovo stvaralaštvo razvijalo, a pjesme se počele gomilati, postala su primjetna dva trenda: prvi, čije prapočetke možemo smjestiti u 1970-e, obilježava tematsko-stilska sinteza ljubavnih i duhovnih pjesama, koja se, kako se Cohenov život bližio kraju, dodatno intenzivirala, a čiji je glavni učinak bio u nemogućnosti određivanja kome su poruke izrečene u pjesmi upućene – Bogu ili ženi. I dok se krajnje sofisticirani primjeri takvih pjesama mogu pronaći i na albumu You Want It Darker (recimo, pjesma Treaty), možda i najjednostavniji – no ne i manje dojmljiv, u umjetničkome pogledu – primjer može biti pjesma naslova Lover Lover Lover s albuma New Skin For The Old Ceremony iz 1974. godine. U toj je pjesmi riječ o dijalogu između čovjeka i Boga (to jest, kako se navodi u pjesmi, oca i sina) – pa tako „Father“ između ostaloga kaže i: „I never turned aside (…) / I never walked away, / It was you who built the temple, / It was you who covered up my face“ – no koji u pripjevu evocira starozavjetnu Pjesmu nad pjesmama, to jest odnos Zaručnika i Zaručnice („Lover Lover Lover Lover Lover Lover Lover / Come back to me“), pri čemu ujedno zvuči i kao najobičnija ljubavna pjesma. Isti se  (ili barem sličan, no nedvojbeno srodan) podtekst proteže i pjesmom Treaty.

Drugi je trend primjetan od kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih na pjesmama kao što su First We Take Manhattan, The Future ili Democracy, a koje karakterizira usmjerenost prema politici, no ne onoj dnevnoj, već, moglo bi se reći, politici kao poprištu djelovanja čovjeku nadređenih i nespoznatljivih sila. Političku konstelaciju Cohenova lirskog mikrokozmosa čine povijesni događaji od već spomenuta egipatskog ropstva iz pjesme Born in Chains, pa sve do Holokausta, pada Berlinskog zida, terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001. godine te uragana Katrina u pjesmi Samson in New Orleans. Pritom je politička pozicija pjesničkog subjekta uglavnom neodrediva; uz snažnu moralističku crtu zanimljivo je istaknuti pjesme pjevane – ponekad tek dijelom, a katkad i u cjelini – iz perspektive vrijednosno negativnoga pojedinca, kao što su Nevermind (2014.) ili The Captain (1984.), a dijelom možda i The Future te First We Take Manhattan, čiji se pripovjedači naizgled nalaze onkraj kategorija dobra i zla.

Što se intertekstualnosti i pjesničkog utjecaja tiče, naravno da je gotovo suvišno istaknuti kako Tora i Novi zavjet nisu bili jedina Cohenova inspiracija: samo na izravnoj razini, Cohen je tijekom godina parafrazirao svojeg omiljenog pjesnika, Federica Garcíju Lorcu (Take This Waltz) i grčkog pjesnika iz 20. stoljeća, Konstantina Kavafija (Alexandra Leaving), no njegova poetičnost nije izgrađena samo na nasljeđu literarnih prethodnika, već i na pomnom praćenju popularne kulture i fenomena današnjice, od popularne američke „Where’s the Beef?“ reklame iz 1980-ih, pa do spomena onih vrećica za smeće koje „Vrijeme ne može uništiti“. Opraštajući se s jednim od najvećih kantautora našega doba, možemo se samo nadati da će Vrijeme biti darežljivo prema njegovu lirsko-glazbenome nasljeđu, te da će njegova publika (kako današnja, tako i ona buduća) uvijek ostati otvorena učenju, jer iako nije nužno zalaziti u zakutne dimenzije Cohenovih pjesama a da bi se moglo uživati u njegovoj umjetnosti, to je prije svega potrebno da bi ih se što više upoznalo i da bi ih se, u skladu s time, moglo cijeniti u njihovoj punini.

Matija Štahan

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...