prvo slovo kulture

Kurdistan

kurdistanHodali smo po ko tankom ledu dok su zvijezde blistale – svak sa svojom nadom u pogledu, ali tama ista je. Mijenjali smo kamione poslije svake granice, mutni momci što nas vode brojali novčanice. Gledali smo kako jedu, za nas je to što ostane; ima nešto u tom redosljedu na što teško pristajem.

O ovim „mutnim momcima“ koje spominje Darko Rundek u stihovima pjesme „Kurdistan“ s albuma Plavi avion,  razmišljam dok gledam snimku makedonskih policajaca koji oboružani štitovima i maskama rastjeruju stotine očajnih imigranata koji pokušavaju preko granice kod Gevgelije ući u Europu. Mutni momci nisu ljudi koji s djecom u naručju spašavaju život. Mutni momci su s ove strane granice.

Nema izgovora za umjetnost koja ignorira određeni politički trenutak, kaže Tanja Ostojić, jedna od najprovokativnijih umjetnica u regiji, pozivajući se na Edwarda Saida i njegovo određenje intelektualca kao čovjeka koji stvara i misli u stalnom kritičkom dijalogu s društvom. Za Tanju Ostojić, konceptualnu umjetnicu iz Beograda, baviti se današnjim europskim društvom implicitno znači baviti se granicama i nasiljem vezanim za migracije – ekonomskom eksploatacijom radne snage koja je u zapadnu Europu uvezena s istoka, seksualnom eksploatacijom migrantica iz europskog “trećeg svijeta”, degradacijom koja se događa na putevima ilegalnih migracija (o kojima u pop-kulturi nitko nije sagradio tako moćan spomenik kao Darko Rundek baš pjesmom “Kurdistan“).

Na koji se način umjetnost odnosi prema imigrantima, prema granicama? Je li ta tema prešućena u umjetnosti ovih prostora? Činjenica je da je velik nesrazmjer između umjetnosti koja se bavi “Šengenijom” i crnokronikaških strahota koje se događaju u čudovišno gustim intervalima; od licemjernog prešutnog blagoslova EU izgradnji anti-imigrantskog zida na mađarskoj granici i humanitarne krize u Gevgeliji, do pogibije ilegalnih imigranata u moru između Libije i Italije koji svojim tijelima iz tjedna u tjedan “podebljavaju” definiciju Sredozemnog mora kao masovne grobnice.

Fotograf Davor Konjikušić dosljedno se bavi imigrantima. Prošle je godine izložio u Zagrebu ciklus portreta tražitelja azila, kojim je otvorio pitanje o statusu i položaju useljenika. Prije nekoliko tjedana boravio je s izbjeglicama na granici Mađarske i Srbije i snimio nove zapanjujuće fotografije koje je objavio Spiegel.

Među najdojmljivijim umjetničkim projektima koji se tiču migracija, onaj je što ga vodi University of Michigan: zove se “Undocumented Migration Project”, a vodi ga antropolog s tog sveučilišta, profesor Jason De Leon sa studentima. Iza tog je projekta zanimljiva priča. Profesor Leon je nešto godina, na terenskom radu u pustinji Sonoran u Arizoni, pronašao raspadnuti, od lešinara oglodan leš četrdesetogodišnje žene. Iz njezina položaja tijela, činilo se da je umrla pužući. Obdukcija je pokazala da se radi o meksičkoj imigrantici Marisol, jednoj od stotina ljudi koji se pustinjskom rutom pokušavaju domoći američkog sna. Duboko potresen pronalaskom, profesor Leon je sa svojim studentima počeo istraživati puteve meksičkih ilegalnih imigranata i skupljati predmete koji su za njima ostali u pijesku i škrtoj makiji. Prikupili su desetke tisuća predmeta: konzerve, pribor za jelo, dronjave komade odjeće, ruksake… Brižno katalogizirani, ovi predmeti koji bi većina ljudi smatrala tek pukim smećem, a koje profesor Leon drži kulturalno značajnim objektima, postali su eksponati u putujućem muzeju koji razbija predrasude i daje glas onima koji su dehumanizirani u goloj borbi za opstankom.

Ono što umjetnost zapravo čeka isto je ono što čeka i Zapad: da ga oplemeni i osnaži priljev novih ljudi. U književnosti, u filmu, likovnosti – dosad su priče doseljenika pričane iz perspektive povlaštenih, koji su na njima trenirali empatiju i tako stjecali priliku osjećati se boljim ljudima. Kad migrantima više ne bude “davan glas”, nego ga oni sami prisvoje – u kulturi i umjetnosti, baš kao i u politici i ekonomiji – to će značiti puno. Za početak, poetsku pravdu.

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...