Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona)
– Lorca, Oproštaj

 

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća slovensko kazalište postiže međunarodnu vidljivost i prepoznatljivost zahvaljujući ne samo ikonoklastičkoj poetici Tomaža Pandura, nego i koreodramskim dostignućima Damira Zlatara Freya. Riječ je o kazališnom rukopisu koji je izmijenio slovensko i hrvatsko kazalište modernim interpretacijama klasika. No, kako promatrati u ovome slučaju Lorcinu tragediju Krvave svatove u osječkome HNK-u 2017. ako je isti redatelj postavio u Slovenskom stalnom gledališču Trst (2000.) i HNK Rijeka (2004.) na vrlo sličan koreodramski način?

Podliježemo li jednakima pravilima reciklaže vlastitoga rada u znanosti, novinarstvu ili pak umjetnosti? Možemo li takve umjetničke radove jednako kritički vrednovati? Naposljetku čija je predstava, odnosno konačni punokrvni umjetnički proizvod? U kazalištu reciklaža nije novost, u prvome redu ako je riječ o predstavama iznimnih dometa, no ostaje otvorenim pitanje njihove opravdanosti i oznake novine ako je promijenjena isključivo glumačka postava, a režija, scenografija, kostimografija i koreografija ostaju jednakima.

S takvim pitanjima na umu počinje raslojavanje triju inačica predstava koje započinju jednako – izostavljanjem prvoga čina i objašnjenjem razloga zašto ljubavnici bježe s vjenčanja. Poezija preuzima dramski okvir, stoga predstava počinje disciplinirano u tišini da bi vremenskim odmicanjem uslijedili elementi ritualni ekstatičnosti, simbolizma, ekspresionizma i nadrealizma koji tvore predstavu visokih dometa. Osječki je ansambl discipliniran, u pokretu nedovoljno tečan i precizan zbog samoga tempa predstave te mjestimično neprecizan i usporen. Scenski pokret otežava skučenost HNK-ove pozornice. U nenaviknutom ansamblu na koreodramski stil glume ponajbolje su se snašli ekspresivna Ivana Soldo Čabraja i discipliniran, smiren u mimici te precizan u pokretu Vladimir Tintor u ulogama Zaručnice i Leonarda. Fiziološku ljubav jednako uvjerljivo izražava i Matea Grabić, posve otvorena u ekspresionističkoj gesti.

Središnji je simbol predstave naranča od čijih se listova na početku nevino plete vjenčić za Zaručnicu do kulminacije tragičnosti i padanja naranči na pozornicu s Majkom (Radoslava Mrkšić) naslonjenom na zid. Periferan te jednako uočljiv simbol je mjeseca kojem Zlatar Frey ostavlja izvornu govornu varijantu, no u njegovoj inačici u glazbenim brojevima (Petra B. Blašković). Vizualni dojam predstave osnažuje slikovitost razvidna u padajućim Dalijevim satovima, prizoru prolaska biciklista s vjenčićima i razdrmane scenografije podijeljenih, a zatim združenih kuća.

Prednost koreodramskih predstava leži u činjenici da se one oslanjanju na našu intuiciju, instinkte i podsvjesno. U sve tri inačice Krvavi svatovi dosežu slične i visoke umjetničke domete, no ostaje otvorenim pitanje zaslužuje li kazalište svježu dramu ili mini seriju?

Anđela Vidović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.