Hemingway je zaista bio u pravu kada je napisao „Paris is a moveable feast“. Najveća mi je slavlja taj moj voljeni Pariz redovito priređivao u svojim galerijama i muzejima. Posljednje je bilo obilježeno pomalo bizarnim i naizgled paradoksalnim nazivom: Kiefer-Rodin.

Rodin je umro prije točno sto godina i Francuzi tu veliku obljetnicu propisno obilježavaju. U Grand Palaisu može se pogledati velika izložba posvećena djelima najvećeg francuskog kipara, a u njegovom muzeju Musée Rodin na repertoaru je izložba koja na prvu privlači neočekivanom vezom između Rodina i jednog od najintrigantnijih živućih umjetnika, Nijemca Anselma Kiefera. Na spomen Anselma Kiefera naviru mi u sjećanje slike iz serije Spaljena zemlje na kojima opustošena i izgorjela zemlja smrdi na tjeskobu, ali je istovremeno duboko poetična i magično privlačna. Kiefer je dijete Drugog svjetskog rata tako da ne čudi što u svojim djelima ne prestaje “prepričavati“ povijest Njemačke. Ta povijest, ukorijenjena u mitu, utemeljena na nejasnoj ideologiji, čini Kiefera tragaocem za izvorima iracionalnog i za oduševljenje zlom.

Do dogovora o suradnji umjetnika Anselma Kiefera i Musée Rodin došlo je već 2012. godine. Već neko vrijeme muzej je namjeravao ponovno izdati Rodinovo djelo Les cathedrales de France iz 1914. U svojim Katedralama Rodin donosi osebujnu osobnu viziju stanja francuskih prvostolnica na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Posve intimno umjetnik se odaje govoru o estetici, o igrama sjena i svjetla ne zamarajući se previše znanstvenim pristupom stanja i obnove divova francuske srednjovjekovne arhitekture. Budući da je knjiga objavljena usred rata vodstvo muzeja smatralo je da je treba na neki način oživjeti kako bi se u novom ruhu predstavila današnjoj publici. Suradnja s nekim suvremenim umjetnikom činila im se kao zgodna ideja jer bi mogla potaknuo interes za usnule Rodinove Katedrale. Kiefer se jednom prilikom zatekao u Rodinovom muzeju u Meudonu i tako se izbor umjetnika na neki način odigrao u slučajnosti koja to zasigurno nije bila. Poznati njemački umjetnik prihvatio je izazov i krenuo u upoznavanje i fotografiranje katedrala u Meudonu, Etampesu i Chartresu.

“Povijest je Kieferu, ono što je koža Rodinu“ jedna je od istaknutih misli u katalogu izložbe. Sličnost katedrala i ženskog tijela i njihova organska dimenzija dva su elementa koja Kiefer provlači kroz djela posvećena Rodinu i njegovim katedralama. Organsku dimenziju Rodinove su katedrale dobile kroz njegovo shvaćanje štetnih restauracija koje su se na njima dogodile. Kiefer je za početak napravio hommage Rodinu i njegovim katedralama u seriji predimenzioniranih knjiga presvučenih gipsom. Na njima je u tehnici akvarela slikao motive katedrala kojima je pridružio motive golih ženskih tijela. Motivi iz naizgled oprečnih domena kao što su duhovnost i tjelesnost naglašena u golotinji ženskih tijela koja se grče i sapinju u seksualnom porivu spojeni su u gotovo snenim, romantičnim scenama koje se mogu prosijati i kroz gusto sito moralno istančanog oka. Serija Kieferovih ogromnih knjiga priziva elemente s Rodinovih crteža koje je Kiefer proučavao i u više navrata konzultirao. Jednako kao i Rodinu (na tragu Michelangela) i Kieferu su ideja i forma integralni dijelovi materije. Kiefer je proučio Rodinova djela u cijelosti, od crteža arhitekture, do onih erotskih, a onda su ga privukli gipsani dijelovi tijela koje je Rodin koristio za svoje skulpture pa je i njih odlučio iskoristiti u svojim asamblažima koji dominiraju izložbom. Velike staklene vitrine u koje Kiefer slaže različite objekte u svojevrsne skulpture estetski su užitak iz svih kuteva gledanja. Njihova liričnost pretače se iz čvrstog olova u manje postojane, ali krute materijale poput tkanine koja se skorila u vapnu da bi se u nekima našli materijali uzeti ravno iz prirode kao što je palmina grana. Kiefer je u svojim asamblažima pokazao zavidnu estetsku razinu koja daleko nadilazi slučajnost i dosjetku.

Ipak, niti naizgled mramorne knjige niti elegantne vitrine ne uspijevaju zadiviti kao što to rade Kieferova platna s katedralama s kojih se gule teški slojevi olova. Na neobično plastičan način one uprizoruju istovremeno procese raspadanja i obnavljanja, ali i slojevitost i postojanost tih gromada koje se prilagođavaju vremenima kao neki čarobnjaci čiji plaštevi imaju moć zaustaviti vrijeme. Dok se dvoumimo pitajući se stojimo li ispred slike ili ispred reljefa, sigurni smo da stojimo ispred zapanjujuće katedrale koja spušta na nas svu težinu vremena nakupljenog u stoljećima. Zapanjujuća monumentalnost Kieferovih platna (380x380m) kao neka opomena nadvija se nad izložbenim prostorom pozivajući nas da se sjetimo svoje malešnosti u kojoj je posve paradoksalno smještena gigantska odgovornost.

U nekakvom općem smislu Kiefer i Rodin imaju posve osobne i posebne svemire unutar kojih djeluju, opsjednuti su poslom, fascinira ih priroda, imaju sličan odnos prema slučajnom. Međutim, ono što ih obojicu krasi, a ponešto se ipak odmiče od općih mjesta u kojima bi se mogli spariti mnogi umjetnici je njihov eksperimentalni pristup radu. Jednako kao Rodin i Kiefer miješa, reciklira, fragmentira i spaja ono što se čini oprečno i teško spojivo.

Poneki su francuski kritičari izložbu nazvali promašajem jer djela dva umjetnika nisu postavljena u isti prostor. Sigurna sam da bi u tom slučaju izazvala pomutnju kod publike koja bi se silno trudila na licu mjesta vidjeti poveznice u rukopisima dva umjetnika. Neupitno je da bi se razočarali i da bi takvim prvoloptaškim postavom djelo Anselma Kiefera bilo degradirano kao fragmentarno i suviše udaljeno od Rodinova rječnika. Postavljajući ga u zaseban prostor kustosi su publici omogućili da vidi dio Kieferovog opusa bez nužne opterećenosti Rodinom čiji je duh ionako gotovo opipljivo prisutan u njegovom muzeju. Jasna koncepcija izložbe, savršena kadriranost cjeline i detalja, neveliki prostor koji se kroz tri manje prostorije nevjerojatno dobro stavlja u službu tematike i izloženih objekata čine ovu izložbu potkožljivom do te mjere da poželite dopustiti ljepoti da vas odvede na drugi svijet.

*Izložbu možete pogledati do 22.10.2017. u Musée Rodin u Parizu.

Anita Ruso

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Related Posts