prvo slovo kulture

Kazalište kao izazov ili šlagvort zabava bez nekoga dubljeg smisla

Uobičajeno je početkom nove godine na razne načine zapisati i vrednovati zbivanja iz prošle. Prošla 2013. zasigurno nije bila godina posvete kazalištu ako uzimamo u obzir umjetničke kriterije.

O kazalištu se pisalo relativno mnogo, no uobičajeno su se tekstovi u prvome redu odnosili na smjenu intendantice zagrebačkoga HNK-a Ane Lederer, Gavellin plakat za Fine mrtve djevojke i pokušaj gašenja neovisne Male scene. Takav je pristup samo dijagnoza stanja u hrvatskim medijima u kojima posao kritičara već odavno izumire te ga zamjenjuju dva stupca PR-ovskoga teksta ili možebitni kulturni skandal.

Stoga kao znak otpora rekapitulaciji uobičajene vrste o svemu dobrome i lošem u kazalištu minule godine želim usporedbom dviju predstava, Ispočetka Teatra Exit i Mirnih dana u Mixing Partu ZKM-a, ponuditi odgovor na pitanje o značenju današnjega kazališta u hrvatskoj i europskoj stvarnosti. Riječ je o posve različitim predstavama s pitanjem koje nas vraća na sam početak. Što je sve kazalište?

Tekst Mislava Brečića Ispočetka kazalište određuje kao neprekidan proces, jednu od projekcija stvarnosti koja propituje rad svih njegovih aktera i problem društva kojem se obraća. S druge strane, tekst norveškoga pisca Erlenda Loea Mirni dani u Mixing Partu u adaptaciji Jelene Kovačić i Borisa Liješevića, propituje krizu stvaralaštva dramskoga pisca koja je čitavo vrijeme na rubu groteske.

Usporedba se predstava temelji na dvama kriterijima. Ponajprije ću ih usporediti na kvantitativnoj i scenskoj razini da bih naposljetku dovela u svezu hrvatsku i europsku stvarnost u viđenju dramskoga teksta i društvenih problema u kojem se dvije kazališne stvarnosti ne podudaraju. Također ću se osvrnuti na redateljev odnos prema ženama, staru boljku hrvatskoga kazališta.

Brečić (1970.) na scenu postavlja četiri glumca. Oni glume sami sebe, Mokri (Sreten Mokrović), Krešo (Krešimir Mikić), Jelena (Jelenu Miholjević) i Bojan (Bojan Navojec). Glumci su pomalo zarobljeni u scene koje naznačuje zatamnjenje pozornice. Njihove uloge sežu od brižnoga oca, bijesnoga sina, mladoga ljubavnika, partnera, umjetnice u potrazi za tišinom do revolucionara. Ulogama je zajednička povezanost, bliskost čime redatelj sugerira da se kazališna stvarnost povezuje s društvenom. Kazalište i publika ovise jedni o drugima, no ne na banalnoj i površnoj razini. Brečić kritizira ”teatar alkohola, sperme i krvi” kako Georgij Paro imenuje današnju kazališnu stvarnost. Ne podcjenjuje publiku, nudi joj umjetnost jer što još umjetnik može dati osim ogoljenoga sebe.

Ležerni norveški tekst tako dalek od hrvatske stvarnosti srpski redatelj Boris Liješević (1976.) uprizoruje na tragu Krležinih ekspresionističkih scenskih vizija i avangardnih postupaka. Iako scena potrebuje svega šest (dva bračna para i dvoje djece), redatelj se odlučuje na petnaest likova koji su čitavo vrijeme prisutni na pozornici. U središtu je zbivanja odlazak na odmor u Bavarsku bračnoga para Brora (Zoran Čubrilo) i Nine Telemann (Katarina Bistrović-Darvaš) koji će iznijeti na vidjelo sve bračne i stvaralačke probleme te dati sliku o međusobnoj (europskoj) nesnošljivosti.

Brečićeva je scena osiromašena detaljima. Na pozornici, kao i u stvarnosti, najviše potrebujemo emociju koju redatelj izaziva glumačkim postupcima dok se izmjene scena označuju spomenutim zatamnjenjem pozornice. Prosječnom gledatelju predstava na trenutke može biti zamorna jer cijelo vrijeme mora pratiti glumačke procese, izmjene scena te njihovo sastavljanje u cjelinu. Redatelj očekuje pomalo ambicioznoga gledatelja kojeg ne zadovoljava oponašanje tuđih sudbina i površna slika stvarnosti.

Liješević redateljski oponaša tuđu sudbinu, ponajprije umjetničku Brora Telemanna, u kojoj ide toliko daleko da uprizoruje njegovo spolovilo (Danijel Ljuboja) i četkicu za zube (Nadežda Perišić-Radović). Scenom prevladava iznimna vizualna dinamika s ubrzanim kretanjima glumaca (vožnja bicikla, zvonjava, pjevanje, igranje tenisa i dr.) i simultanizam. Na pozornici je jednostavno previše svega te se teško nazire osnovno pitanje o današnjoj svrhovitosti kazališta ili ono vidljivije o krizi srednjih godina. Glumačka je interpretacija Zorana Čubrila stoga vjerojatno pretjerano smirena i suzdržana jer bi u posvemašnjoj scenskoj buci njegovo ludilo bilo groteskno.

U Brečićevoj interpretaciji obitelj biva središtem u kojem se lome sva važnija pitanja današnjice i kazališta. Ne tiču se samo međuljudskih odnosa i nemogućnosti življenja u trenutku, nego i kazališta koje bi prema današnjim kriterijima trebalo zabavljati psovkama i seksom. Narušen bračni odnos Telemannovih zbog njegove opsjednutosti poznatom kulinarskom zvijezdom Nigellom Lawson (Urša Raukar) biva tipična šlagvort preslika uobičajene krize srednjih godina u kojoj se muškarčevo postojanje svodi na seksualne maštarije.

Brečićev odnos prema ženi u predstavi pomalo koketira sa stereotipovima jedino u slučaju Jelenine želje da ponavlja romantične scene na kolodvoru, no to je gotovo zanemariv slučaj ako uzmemo u obzir kontekst potrage svih glumaca za emocijom. Liješevićev je odnos prema ženama nezahvalan. Jelena (Lucija Šerbedžija) gotovo ne govori, nego samo polugola hoda scenom, Nigella Lawson (Urša Raukar) je animalno svedena na seksualnu maštariju, Lisa (Dora Polić Vitez) je stereotipno priglupa Amerikanka u potrazi za izvanbračnom avanturom i dr.

Cijelom se Brečićevom predstavom provlači pitanje značenja kazališta, stvarnosti kojoj se obraća i što može ponuditi današnjoj publici. To se pitanje naznačuje tek na kraju Mixing Parta i izravno je postavljeno. Na pitanje o tome što je kazalište dobivamo odgovor u postmodernističkoj maniri anything goes. Činjenica jest da sve može biti kazalište, no jednako je tako činjenično razvidno da sve ne može i ne mora biti dobro kazalište te da kazalište ne čine samo mogući naučeni postupci, nego i osjećaj za tekst te njegovo uprizorenje.

Riječ je o dvjema različitim kazališnim koncepcijama i viđenjima koje povezuje pokušaj odgovora na pitanje o određivanju i svrhovitosti kazališta. Brečićev je uradak izazov gledateljima dok je Liješevića predstava šlagvort zabava kazališnih postupaka bez nekoga dubljeg smisla. S obzirom na hrvatsko glumljenje potrošačkoga zapada, vjerujem da će ZKM-ova zabava biti financijski isplativija od kazališnoga osjećaja voditelja neovisnoga i komercijalnoga Exita Matka Raguža. Na vama je da me pokušate razuvjeriti.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...