Ovogodišnji zagrebački kazališni rezime može se sažeti pitanjem Nataše Govedić: Gdje počinje kazališna umjetnost, u komercijalnome ili autorskom programu? Ako bih išta ohrabrujuće mogla reći o sezoni za nama, koja je nanovo ukazala na nedostatak repertoarne vizije, građenja jedinstvenoga stila, a time i publike, bilo bi to njegovanje domaćega dramskog pisma i angažiranje domaćih snaga u većini naših kazališta. No, to je samo jedno naličje novčića.

Trenutačno prepoznatljiv repertoar, suvislo razmišljanje o konkretnim glumcima i konkretnoj publici imaju svega četiri potpuno poetički različita zagrebačka kazališta: Hrvatsko narodno kazalište, Teatar Exit, Teatar &TD i Satiričko kazalište Kerempuh.

Hrvatsko narodno kazalište uz Festival svjetskoga kazališta njeguje glavnu struju u preradbi klasika i promidžbu jakih snaga domaćega dramskog pisma. Program se nažalost u najavljenoj nadolazećoj sezoni 2017/18 okreće više komercijalizaciji, s naslovima poput Tko pjeva zlo ne misli i Ciganin, ali najljepši. Četiri ovogodišnje premijere Tartuffe, Zimska priča i Ivanov ukazale su na sve prednosti, ali i mane njegovanja praznine zapadnoeuropskoga kazališta glavne struje, dok su Ljudi od voska zadovoljili domaći tračerski mentalitet koji je natjerao u kazalište rijetko viđenu publiku.

Daleko je to od sezone za pamćenje, no očit je dodatan organizacijski napor u stvaranju jasnije slike što narodno kazalište jest i/ili što bi barem trebalo biti.

Teatar Exit i njihov voditelj Matko Raguž sustavno odgajaju mlađu kazališnu publiku njegovanjem glumačkoga teatra i projektom Ljetnih noći, koji uz prošlosezonske uspješnice zagrebačko kulturno ljeto obogaćuju međunarodnim gostovanjima. Ovosezonske su premijere Taksimetar i Pluća  nešto slabije od prošlogodišnjih, no jasne u usmjerenosti problemima mladih – od prihvaćanja očinstva do pomalo trivijalnih problema milenijalaca. Raguž s izvaninstitucionalnim kazalištem tako preuzima obrazovnu, odgojnu i odgovornu ulogu oblikovanja kazališne suigre s mlađim glumcima i publikom, ulogu koja su odavno trebala preuzeti neka od izdašnije financiranih institucionalnih kazališta.

”Kazalište je generiranje gubitaka”, proizvoljni je zaključak iz mišljenja iznesenog u internom dopisu službenika Studentskog centra u Zagrebu Ivana Čarapine povodom tadašnje premijere u Teatru &TD, baleta Tri sestre, za koji je autorica Ivana Đula dobila Rektorovu nagradu 2016/17. Nemogućnost određivanja statusa kazališta, uprava koja iskazuje nerazumijevanje za kulturu i argument kako svega šest posto studenata gleda programe Kulture SC-a podsjećaju na uobičajeni hrvatski obrazac rušenja, a ne građenja. U nezavidnome položaju, s nadolazećom sezonom pod upitnikom i nedefiniranim statusom, &TD je i dalje otvoreno mjesto hrabroga eksperimenta, usamljeni nosioc čitave nezavisne scene te igranja s novim formama i domaćim dramskim pismom. Premijerno su izvedeni u dramskome dijelu programa Ovo nismo mi, to je samo staklo Ivane Sajko, Teror tolerancije Mirana Kurspahića, Magic Evening Anice Tomić i Jelene Kovačić i Jedan mrtav čovjek Aleksandra Švabića.

Uobičajeni plitki humor i njegovanje komercijalnoga repertoara u ovoj je sezoni u Satiričkome kazalištu Kerempuh poprimilo dublje slojeve ponajprije vidljive u dvjema zaokruženim predstavama, Beanovu Jednom slugi, dvama gospodarima te Tomićevu i Grlićevu Ustavu Republike Hrvatske. Obje predstave problematiziraju etiketiranje, ismijavanje i odijela kao vanjska obilježja naših svakodnevnih maski. Kada je riječ o pratećim 41. Danima satire Fadila Hadžića, za razliku od lanjskih, nisu pružile solidan politički repertoar niti nužnu satiričku oštricu. Većinu autora i predstava već smo imali prilike vidjeti ove sezone u Zagrebu, primjerice Kokana Mladenovića, Milana Neškovića ili Árpáda Schillinga.

Predstava od koje se najviše očekivalo, Beckettov Svršetak igre Teatra Dortmund u režiji Kaya Vogesa, ukazala je na bolnu realnost kazališta ograničenog vremenom, odnosno trenutkom u kojem jest. Stoga su se groteskno tužni likovi Luma (Frank Genser) i Purla (Uwe Schmieder) u igri bitka i ništavila učinili ponavljajućim, praznim i neaktualnim. Dodatan je uteg festivalu bilo uvrštavanje dviju predstava, Noćnoga života i Ustava Republike Hrvatske, u kojima je izbornica festivala Željka Udovičić Pleština ujedno i dramaturginja.

Repertoarna bezidejnost pratila je većinu institucionalnih i izvaninstitucionalnih kazališta. Gavellin nepromišljen i usudim se reći stihijski repertoar (Gospođa Bovary, Priče iz bečke šume, Romanca o tri ljubavi, Komet, Srce veće od ruku, Nevidljivi) spasila je zadnja premijera, Tesla Anonimus pisca i redatelja Filipa Šovagovića u kojoj briljiraju Natalija Đorđević i Antonija Stanišić-Šperanda u komediografskim minijaturama. Riječ je o humornoj predstavi oscilacija s izraženim ulogom glazbe u kojoj lik Tesle (Marko Petrić) nije kultna pop-ličnost, nego nevidljiva figura ovisna o okolnostima i vlastitim slabostima. Bolji odabir glavnoga glumca učinio bi ovu predstavom uvjerljivo najboljom u sezoni.

S druge pak strane Zagrebačko kazalište mladih pravovremeno je prepoznalo potencijal hita u Črnoj mati zemli dok su njihove ostale premijerne izvedbe skromnije zapažene (Sherlock Holmes, Noćni život, Ponoć, Radnice u gladovanju).

Drugo naličje novčića nadaje se dakle u pozadini posvemašnje bezidejnosti i promišljenoga oblikovanja repertoara, nedostatku ambicije, strpljivosti, dugoročne strategije i uspostavljanja kriterija. Nedostaje ideja da se može više i bolje unatoč krizi. Uostalom, dovoljno je primjerice pogledati što se događa na nezavisnoj mađarskoj sceni kako bi se uvidjelo na koji način periferija može biti centar, a to je isključivo vizijom i kvalitetom. Kultura međusobnoga tapšanja, podilaženja i nepromišljanja repertoara ide u korak s njezinom blistavom medijskom reprezentacijom u medijima glavne struje.

Anđela Vidović

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.