U intervjuima na koje je oduvijek nerado pristajao, (jer se u njima sudarao s površnom, medijski jeftino distorziranom slikom sebe, koja je bila ne samo nepotpuna nego i lažna – a to može zapanjiti samo nekoga tko naivno romantizira medije 21. stoljeća), Karl Ove Knausgaard redovito daje jedan odgovor na pitanje o tome što je atomska jezgra njegova odnosa prema književnosti, prema sebi i prema svijetu. “Samo želim biti dobar čovjek”, kaže. Dugo sam bila razočarana tim njegovim odgovorom, zvučao mi je previše banalno na se na njega svede jedan tako velik – veličanstven, zapravo – opus. Skoro da mi je njegovo inzistiranje na dobroti zvučalo kao lekcija iz vjeronaučnog katekizma za osnovce. Previše jednostavna, previše obična – a, iskreno, i previše dosadna – ideja da ponese teret šest tomova maestralno ispričane priče o njegovu životu.

U nas su dosad objavljene tri knjige iz ciklusa Moja borba. Sva tri je besprijekorno prevela Anja Majnarić za OceanMore, izdavačku kuću koja je odabirom moćnih imena u proteklih šest-sedam godina proročanski najavljivala književne nobelovce. Omanula je s Bobom Dylanom, no i to na neki način znakovito potvrđuje istančanost “njuha” kojim se vode u toj maloj izdavačkoj kući. Jedna mala usputna informacija – prosudbeno povjerenstvo koje je prošle godine odlučivalo o tome kome će dodijeliti potporu za nova književna djela, odbilo je prijavu Anje Majnarić, zahvaljujući kojoj je Knausgaard na hrvatskom suveren kao na engleskom. Nepoštena je bila ta odluka, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da su potporu bez problema dobivali prevoditelji nekih manje zahtjevnih knjižuljaka.

No, treći nastavak Moje borbe napokon je vani, njegovo je objavljivanje zgodno tempirano za Interliber. Naslov je Otok dječaštva* i za one koji su pročitali prva dva dijela i “navukli” se na priču o Knausgaardovoj obiteljskoj svakodnevici, o muci braka i roditeljstva, koju pripovijeda s kristalnom preciznošću, literarnom vještinom koja ga je, čim se pojavila prva knjiga, svrstala u red velikih majstora – treća će knjiga biti razočaranje. Jasan stil, beskompromisna iskrenost koja počinje od njegovog odnosa prema samome sebi, preciznost i vještina pripovijedanja – sve je to i dalje tu, dakle, nije Knausgaard podbacio i razotkrio se kao pisac lošiji nego što su njegove prva dva toma “Moje borbe” dala zaključiti.

Čitatelji će ostati razočarani Otokom dječaštva – dobro, zapravo, samo zatečeni – zato što on oštro prekida priču o Knausgaardovom ocu kojeg smo zavoljeli mrziti, njegovom braku koji je i čitateljima samima, njihovim brakovima i vezama postavio ogledalo pod nos, o njegovoj borbi u koju smo se dali uvući ne samo kao voajeri nego, na neki čudan način, kao sudionici koji joj izvana doprinose svojim malim bitkama. Na početku treće knjige navučeni knausgardovac ostat će uskraćen za sve to. U njoj, Karl Ove Knausgaard se vraća u svoje djetinjstvo, obilježeno divljim kontrastima između gorke, sasvim “odrasle” patnje i veličanstvenih erupcija sreće koja izlazi iz njega kao krik, kontrastima između usamljenosti i intenzivnih druženja s prijateljem Geirom. Dvije su konstante: strah od oca i osjećaj nepripadanja.

Za one koji Knausgaarda još nisu čitali, evo kratka napomena o njegovom liku i djelu. Norvežanin je, napisao je nekoliko hvaljenih romana, priskrbili su mu relativnu slavu kod kuće i nešto prijevoda. A onda mu se sve to zgadilo: fikcija, fabuliranje, konstruiranje priča, sav taj pripovjedački eskapizam koji je u svojoj srži jalova obmana. Počeo je pisati o svome neposrednom, proživljenom iskustvu, o svome životu: o ženi njegovog života koja ima ozbiljne mentalne probleme i s kojom danas ima četvero djece, o ocu koji je bio neobjašnjivo opak prema njemu, a skončao kao otužni pijanac u kući zatrpanoj smećem. Pisao je i pisao. Njegova autobiografija nabujala je na 3600 stranica i podijeljena je u šest knjiga. Šesta se, zapravo, još čeka. U nas su objavljene tri: prva je o smrti oca, druga o njegovom braku i ulozi roditelja u kojoj se guši mada intenzivno radi na tome da bude dobar – to je, zapravo, njegova borba. Kad se prva knjiga pojavila u Norveškoj, Knausgaard je doživio veliki udar od članova obitelji – bili su revoltirani i gnjevni jer je iznio u javnost prljavi veš, prostituirao obiteljsku priču. Da ga ovakvi nasrtaji ne ometu u životnom projektu, ostatak knjige nastavio je pisati u medijskoj izolaciji, u dragovoljnom izgnanstvu na malom švedskom otoku, gdje danas živi s obitelji.

U domaćoj književnosti, biografije su prije sedam-osam godina bile trend koji je poprimao razmjere pošasti. Od Igora Mandića do Vlatke Pokos, mnogi su najednom otkrili u sebi neutaživu želju da uliju u književnost svoje živote. Nives Celzijus srušila je svojom Golom istinom dotad samorazumljive postavke nagrade Kiklop, koju su joj na Sajmu knjiga u Puli odbijali uručiti sve dok ih sud nije natjerao da to učine. Autobiografija je bilo jako puno, ali onih stvarno dobrih bilo je jako malo. Mnoge su bile spomenici taštinama, zamorni memoari egomanijaka, k tome još i loše napisani. Zato, kad je Knausgaardova slava doprla i do hrvatskih medija, bila sam među onima koji su s predrasudama otfrktali na vijest o navodnom književnom geniju koji skribomanski piše o sebi.

U trećoj knjizi mijenja se i ritam pripovijedanja, postaje zgusnutiji, homogeniji: eseji kojima je naracija ispresijecana u prve dvije knjige, nemaju više mjesta u priči o odrastanju Karl Ovea, plahog dječaka koji živi u stalnoj strepnji od erupcija gnjeva svoga oca. Taj gnjev je strašan jer ne samo da je razoran, nego je i nepredvidljiv. Kao neku mitsku zvijer, može je probuditi par mrvica na stolnjaku ili izgubljena čarapa. Knausgaardovi žive na otoku Tromoya, okruženi prirodom u koju se tek ponegdje probijaju tragovi urbanog života. Obiteljske kuće u kojima žive prijatelji Karl Ovea nisu baš blizu, a odlazak do male trgovine slatkišima, u sklopu benzinske postaje, pravi je pothvat koji uključuje probijanje kroz šumu…

U jednom događaju opisanom u ovoj knjizi Knausgaard je prikazao srž svoga duboko problematičnog odnosa s ocem. Jednog jutra, njih su dvojica sami u kući; stariji brat Yngve je u školi, a mama na poslu. On je tek krenuo u prvi razred i nastava mu počinje u kasnijim jutarnjim satima. Mali Karl Ove, dakle, sjedi za stolom, uspravljen na stolici, skupljenih nogu, napet. Otac mu poslužuje doručak: pahuljice s mlijekom. Karl Ove prinosi žlicu ustima. Zamalo povrati: mlijeko je pokvareno! No, svejedno nastavlja jesti, žlicu za žlicom. Koju minutu kasnije, otac mu se pridružuje za stolom, u apsolutnoj tišini, kao i uvijek. Kad počne jesti, s gađenjem ispljune pahuljice u zdjelu. Osupnut je. “Pa mlijeko je pokvareno. A ti to jedeš…”, kaže i pogleda sina takvim pogledom koji je, kaže Knausgaard, zašao tako duboko da mu se činilo da je to prvi put da ga je otac uopće vidio. Je li tada shvatio da mu je sin tako traumatiziran da bi radije jeo pokvarenu hranu nego se usudio nešto reći? Ako i jest, to se ne vidi jer otac se ne mijenja.

Negdje na pola druge knjige čitatelju postaje sumnjiv Knausgaardov odnos prema majci, za koji u trećoj knjizi zaključujem da je edipovski, ali čekam da me on razuvjeri. To nisam dočekala, iako slutim da bi šesta knjiga mogla donijeti veliko otkrivenje o toj ženi, koja je u Knausgaardovim očima uvijek – korektna. Drugi imaju što reći o njoj: baka i djed optužuju je da je loša majka, Knausgaardova supruga ne može s njom izdržati dva dana u vikendici. Ipak, ta mama, koja uvijek blago stoji po strani i ne upliće se kad otac terorizira sinove, ostaje jedini lik u Mojoj borbi čije postupke Knausgaard naprosto ne propituje. Ona je iznad toga, Knausgaard kao da je slijep za njene mane i podbačaje, za njega je mama uvijek u pravu. To je jako čudno za čovjeka koji je u književnosti postigao takvu jasnoću, bistrinu, oštrinu prikaza ljudskih karaktera i odnosa.

Na brijegu iza kuće Knausgaardovih, s kojeg se vidi more, prostor je magije odrastanja: tamo je ilegalni deponij, a rujući po hrpama smeća, nagomilanog između hrđom progrizenih perilica i namještaja raspadnutog od vlage, daju se naći čudesne stvari – među njima, na primjer, i odbačena kolekcija pornografskih časopisa koje se odrekao netko od očeva s Tromoye…

Buđenje seksualnosti velika je tema ovog romana koji je ispripovijedan gotovo tradicionalno, kao klasični bildungsroman, homogen i čvrsto zaokružen. Time treća knjiga čini iznimku, otklon od ostatka Moje borbe (četvrtu i petu knjigu čitala sam na engleskom); u knjigama koje slijede, autor se vraća rahlom, heterogenom pripovijedanju u kojemu ima mjesta za esejističke odlomke, dugačke zaobilaznice i vrtoglava račvanja na sjecištima pripovjednih linija.
Na kraju druge knjige Knausgaard gubi mjeru prepričavajući svoj razgovor s prijateljem Geirom, koji mu zavidi na talentu – i na tome što je dobar čovjek. Uspoređuje ga s anđelom. Ovaj dugački dio može iritirati, izgledati kao Knausgaardovo poskliznuće u seansu samoljubivosti. No, treba imati povjerenja u njega. U perspektivi, i taj dio sjeda na mjesto: dobrota, odnosno aktivno nastojanje na dobroti, Knausgaardova je životna tema, zapravo frustracija koju raspetljava pišući Moju borbu. Biti dobar izvana, a pokvaren iznutra, to je sukob čije razriješenje zahtijeva upliv vjere. U trećoj knjizi Karl Ove je neće naći – neće je ni tražiti. Ovo je priča o boli i radosti odrastanja, puna malih ekstaza koje kao munje paraju njegov sumorni život na Tromoyi.

Maja Hrgović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.