Introvert sam. Ovu sam činjenicu cijeli život izgovarao s nelagodom, čak i s nešto srama, kao neuspješno liječeni alkoholičari na grupnoj terapiji. U vremenu koje je stvoreno za socijalno prilagođene ljude koji znaju neopterećeno “minglati”, uživaju u tome i profitiraju od toga, ja sam začudna mutacija. U praksi, to izgleda ovako. Kad vidim nekog poznatog – nekog s kime me ne veže prijateljstvo nego zamorna obaveza da zastanem i potrošim nekoliko rečenica na prazno ćaskanje – pazim da na vrijeme prijeđem na drugu stranu ulice. Ako susret ne izbjegnem na vrijeme, iz straha da će poznanik vidjeti moju nelagodu, postanem histerično, nekad i piskutavo brbljav. Puno godina kasnije zaključio sam da je baš to razlog zašto sam kod nas u duhovito okrutnoj Požegi potpuno nezasluženo bio na glasu kao peškir.

Kad je umrla baka moje tadašnje cure, na sahrani sam pružio njenom tati ruku i rekao “Primite sućut zbog smrti purice”. Purice. Jer sam u glavi vrtio tu rečenicu prije nego što sam je izgovorio, uvježbavao to “sućut zbog smrti punice“. Takve stvari izlaze iz mene kad sam okružen ljudima. Kao da se moje tijelo, nešto oko jednjaka i glasnica, opire ljudima.

Trebalo je vremena i muke da dođem do ovoga gdje sam sada: da kažem, introvert sam, ljudi, i možda postoji način da se to nadvlada, ali ja ga još nisam našao i prestajem ga tražiti jer mislim da zapravo nije vrijedno tog truda. Mislim da je ovaj tip dolje najbolje sažeo ono što danas osjećam prema svom dobrovoljnom otklonu od beznačajne, prekomjerne socijalizacije.

I get nervous in social situations, motherfucker.

…And my sexual performances are average.

Ovaj tekst je trebao biti o tome kako me oslobađajuće odustajanje od pokušaja da sebe učinim ekstrovertom dovelo do toga da postanem vlasnik nekretnine u centru Zagreba. Je, čini se blesavo, ali stvarno je tako. Ali o tome ću malo kasnije. Prava tema je knjiga autorice Susan Cain Quiet: The Power of Introverts In A World That Can’t Stop Talking koju sam dobio za rođendan i čitao kao self-help priručnik, iako je zapravo riječ o ozbiljnoj publicistici o tome kako zapadna civilizacija našeg doba guši kreativnost koju, ironično, toliko slavi. Naše najvažnije institucije osmišljene su po mjeri ekstrovertiranih, kojih je među revolucionarima kroz povijest, a i danas, uvijek bio zanemariv broj, radilo se o umjetnosti, znanosti, tehnologiji. Rosa Parks, Gandi, Abraham Lincoln, J. K. Rowling, Charles Darwin… – sve ljudi koji su napravili nešto veliko u svojim životima i u društvu kojem su pripadali. I Jonathan Franzen koji je napisao knjigu eseja s naslovom koji sam posudio za ovaj tekst.

Osobito je zanimljivo u knjizi Susan Cain poglavlje o mitologizaciji i nekritičkom glorificiranju timskog rada, osobito dio o načinu na koji su na zapadu strukturirane učionice, inkubatori znanja u obrazovnom sustavu – dizajnirani tako da pogoduju socijalizaciji, a ne i intenzivnom intelektualnom radu. Zaključak ne donosi iznenađenja: pripadamo civilizaciji koja je odbacila vrijednost rada i prigrlila spektakl osobnosti. Iz dubine u plićinu.

Negdje u toj tranziciji nestali su čitatelji, koje sada moramo vabiti lošim marketinškim dosjetkama poput one “Čitanje je opet in” kojom se Jutarnji list poslužio kad je na kioske prvi put lansirao svoju kolekciju klasika svjetske književnosti. Ne, čitanje nije in jer se samoća percipira kao nešto sumnjivo i čudno, nepoželjno u samozadovoljnom društvu spektakla.

Prije nego što sam pročitao ovu moćnu knjigu Susan Cain, tješile su me Krležine misli o samoći, u jednom od tomova Panorame pogleda, pojava i pojmova. Na različite načine, Cain i Krleža govore isto.

Nad ljudskom sudbinom postoji jedna opasna, po opstanak čovjeka sudbonosna snaga, koja djeluje razorno slijepom zakonu Svemirske Noći, a upravo je ona trajnim izvorom pjesničkih nadahnuća: zove se Samoća! Beznadna tuga osamljenosti.

Ovdje ću spomenuti i Tina Ujevića i njegovu Svakidašnju jadikovku, s onim muklim vapajem o tome kako je teško biti slab, kako je teško biti sam i samcat. Spomenut ću je samo kako bih se mogao usprotiviti, reći da biti sam samcat ne mora biti teško ni jadno i da bismo trebali napokon prestati osnaživati društvenu stigmu tom patetičnom idejom o ljudima koji biraju samoću kao o prezrenima na svijetu, nekakvim sužnjima koje mori glad za stalnom beznačajnom, bjesomučnom socijalnom interakcijom.

Na prvi pogled možda banalna, a na drugi radikalna i važna, instalacija koja je u ožujku postavljena na vrh muzeja Guggenheim u New Yorku, pokazala je kompleksan odnos urbanog čovjeka i samoće. Radi se o projektu “PSAD Synthetic Desert III” umjetnika Douga Wheelera. Posjetitelji, u grupama od maksimalno pet odjednom, kroz labirint prolaza dolaze do prostorije u kojoj nema zvuka ni jeke. Neprirodnih 10 decibela u toj sobi priziva misao na plutanje u tišini svemira. Sad, iako su posjetitelji mogli ostati do 40 minuta ondje, većina nije mogla izdržati toliko. Tišina ih je činila nemirnima, tjeskobnima, pa bi nakon nekoliko minuta izjurili. Kako smo do toga došli, da nas samoća i tišina unezvjeruju?

Evo još malo Krleže.

Lijepo je to stajati okomito i prkositi elementima u zvjezdanoj vjetrovitoj noći! Čovjek se izgubi u smrdljivim pivnicama i ponorima, gdje su svi prostori zatvoreni kao kutije za cigarete! Ovdje na dnu nose ljudi u mozgovima predmete i stvari i staklene oči i federe ideja i interesa. A ipak ima zvjezdanih, vjertovitih, elementarnih koncepcija, što ih ne shvaća nitko, nego dva-tri samotna čovjeka koja u eksodusu šeću u samoći.

Čovjek se izgubi i smrdljivim pivnicama i ponorima, stvarno. Ja sam s time prestao prije dvije godine. Nikakav veliki događaj nije označio taj preokret, nego jedna obična, mala stvar: jednog sam se dana vratio u stan nakon cuge s prijateljem i shvatio da sam protrajbao dan na jalovo, prazno druženje od kojeg ni na koji način nisam profitirao, ni emocionalno ni intelektualno, a ni financijski. Baš naprotiv, potrošio sam lovu na bezuspješni pokušaj da pivom pokušam zamutiti činjenicu da se loše zabavljam. (Moja strategija u izlascima uvijek je bila: piti dok ljudi oko mene ne postanu podnošljivi. Nemojte ovo shvatiti kao aroganciju, stvar je u meni, što bi rekli u filmskim prekidima.)

Dvije godine, dakle, ne visim po kavama. Dvije godine ne trošim ni kunu na proizvode Zagrebačke pivovare po kafićima. Bacio sam računicu; to je u prosjeku sto kuna dnevno, ako računam i kebabe za kojima bih navečer posezao u pivskoj gladi. U dvije godine, oko pedeset tisuća, brat bratu. U život sam uveo nove hobije, jedna od njih je kuhanje. I ponovo čitam, manijakalno. Toksične večernje izlaske zamijenio sam za popodnevno trčanje po nasipu. Najviše vremena provodim doma, sam samcat. Ne znam kad sam bio ovako u miru sam sa sobom.

I sad, ono što će vas najviše zanimati: novcem koji sam uštedio kad sam prestao izlaziti, nedavno sam kupio stan. Dobro, pola stana. I to od države. Jedan derutni mali tavanski stan, ludo jeftin, kupio sam na natječaju za prodaju državnih nekretnina i sredio ga uz pomoć drage prijateljice koja je sa mnom gletala zidove, sastavljala police iz Ikee i naučila me kako uz malo truda održavati red i čistoću. Ispričavam se na ovoj patetici, ali osjećam se kao da sam se nakon dugo vremena – vratio sebi. Radim ono što volim. Dobar je to osjećaj za jednog introverta, osloboditi se muke socijalizacije, prisvojiti pravo na samoću.

Za kraj, još malo Krleže.

“Osjećanje ove i ovakve životne stvarnosti jedino je važno, i taj duboki i jedini realitet ne osjeća nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znači stajati svima stran, osamljen, dalek, tuđ, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvišan. A baš to je problem. Treba se tući dan i noć za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, luđaka i prljavština probijati se do samoće i do čiste, vjetrovite, zvjezdane kupelji.”

Marin Raster

 

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.