prvo slovo kulture

Sjećanje na bivšu državu upakirano u kazališni happy meal

 

Kako mjesto memorije nekadašnje Jugoslavije ipak polagano iščezava, svaki je vid nostalgije u našem društvu promatran u uobičajenim krajnostima – sumnjičavo neprijateljski ili pak romantičarski.

Zanimljivo je da se podjednako ideološka sumnjičavost i romantičarski zanos u sigurnosti, stabilnosti i stalnome napretku nekadašnjega društva rijetko ogledaju u perspektivi pojedinca, a češće u logičkoj pogrešci –  ako jedna stvar u sustavu nije valjala, ne valjaju ni ostale. Pojedinac je našem društvu i dalje stran, ne posjeduje snagu Howarda Roarka (Ayn Rand, The Fountainhead, 1943.) u propitivanju društvenih narativa arhitekturom pod cijenu okretanja leđa tome istom društvu ili neimenovanog Doktora (Miroslav Krleža, Na rubu pameti, 1938.) koji u pedeset i drugoj godini života izabire usamljenički položaj slobode, dostojanstva i nesputanosti od bilo kakvih društvenih obzira.

Jugoslavija, moja dežela

Kao da je ovo društvo, barem u dijelu kazališnoga svijeta, bez obzira na društvene i političke promjene odlučilo živjeti fantomski usud prevrtanja stolova i nošenja obiteljskih povijesti od Drugoga svjetskog rata pa naovamo bez imalo sustavnijeg i pažljivijega istraživanja na tragu ja-povijesti (Ego-historie). Sva se problematika takva usuda ogleda u scenografskoj banalnosti turističkoga slogana i plakata Come to Yugoslavia scenografa Aleksandra Denića i predstavi Jugoslavija, moja dežela u dramaturškoj preradbi slovenskoga književnika Gorana Vojnovića (1980.) i režiji Ivice Buljana, a u izvedbi ljubljanskoga SNG-a . Nejasna je sama ideja predstave koja s humorističkim zanosom u prvome dijelu iznosi obiteljsku priču dječaka Vladana u Puli čiji će otac, oficir JNA, kasnije biti optužen za ratni zločin, a dječak će s majkom prebjeći u Ljubljanu. Nejasan je sud kasnije odraslog čovjeka koji traži oca u bijegu – jer sina ne zanimaju ratovi i odgovornost pojedinca prema samome sebi i društvu, već isključivo otac.

Jugoslavija, moja dežela

U trosatnome principu gomilanja od ormara, televizora, izgovorenih riječi, prolaska obiteljskih i vojnih likova – arhetipski sukob otac i sin te prividna šutnja o uzrocima raspada jedne obitelji, ali i države, izgovara se onako usput, s čašicom rakije bez potrebne dubine, ali s neizbježnom vremenskom širinom upakiranom u kazališni happy meal. Za svakoga tu ima ponešto od glazbe Rundeka Carga Trija, mode nekih prošlih vremena u kostimima Ane Savić-Gecan do političke nekorektnosti, psovki, urlanja, ponešto seksa i slovenskoga jezika.

Jugoslavija, moja dežela

Kada razmišljam o kazalištu, često se vraćam Goranu Stefanovskom i Pričama s Divljega zapada. Priča je narativ, slijed događaja koji nam govori tko smo, tko smo bili i tko ćemo tek postati. Podjednako je i interpretacija. Poput identitetā stalno nam priča priču o tome što mi mislimo da jesmo. Poput kazališta, koje je pak refleksija, pogled na svijet u sebi, priča je čitanje prošlosti i pretkazanje budućnosti.

Živjet ćemo bolje
Živjet ćemo bolje

Jugoslavija, moja dežela svoju priču zadržava u mogućnosti prodaje, a ne u autentičnosti dubine likova koji pripadaju određenom vremenu i kontekstu, onih koji beskompromisno artikuliraju ”istine” i pogreške, emotivnu geografiju ne zadržavaju na serijskom plakatu i neustrašivo žive između slobode i tiranije. Mnogo više individualne snage za raščišćavanjem obiteljskih odnosa onkraj emotivnih geografija pokazali su ženski likovi Maje Hrgović (1980.) u predstavi Živjet ćemo bolje i režiji Senke Bulić. No u tome sam slučaju ponajmanje objektivna.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...