“Književnost i zbilja, autobiografija i fikcija”, tako se zvala tribina koja je jučer održana u knjižnici Bogdan Ogrizović, u organizaciji hrvatskog PEN-a.

Jutro poslije, dojmovi su još uvijek snažni: bio je to najveći napad plitkoumlja kojemu samo ove godine bio izložen. Otrpio sam sat i pol te nemušte, jalove seanse,  zajedno s još tridesetak nevoljnika koji su se tamo našli naivno vjerujući da će intelektualno profitirati od razgovora o ovoj temi koja je velika i važna za suvremenu književnost.

Tribinu je vodila Nadežda Čačinović, a sudjelovali su još Slobodan Šnajder, Milko Valent i Tatjana Gromača. Svi su, napomenula je moderatorica, diplomirali filozofiju. Od svih bi se, zbog prirode njihova književnog djela, očekivalo da će biti u stanju reći štogod suvislo o načinima na koje književno transformiraju stvarnost, o alkemiji tog procesa, o odnosu proživljenog iskustva i literarne autentičnosti koja je često i obrnuto proporcionalna. Očekivalo se, od pisaca čija su djela i nagrađivana i imaju nešto publike, koji su k tome diplomirani filozofi (!), da upućeno razmijene koju o ovoj temi koja je, od Krleže i Kundere do Kiša i Knausgaarda, ključna u promišljanju suvremene književnosti.

Da više ne gradim suspense – ništa se od očekivanog nije dogodilo. Stvar je išla ovako: prvo je Nadežda Čačinović nešto govorila. Što točno, slutim da to ne zna ni ona sama. Bili su to hektični brzaci nepovezanih misli koji su me iz nekog razloga podsjetili na mreže koje pletu pauci nadrogirani raznim supstancama u NASA-inim laboratorijima. Ubrizgavaju droge u mrtve muhe pa njima hrane pauke i onda gledaju kakve će mreže isplesti (vidi sliku). Nadežda Čačinović štrikala je misli u tom svom uvodnom izlaganju u mrežu nalik ovoj posljednjoj. Svi smo se, uključujući i nju samu, zapleli u njoj pa je jedino ostalo dati riječ drugim sudionicima tribine.

pr46111263299283image002

Sramežljiva Tatjana Gromača pogladila je papir pred sobom i stala čitati svoj esej o Orwellu i istini. Poruka je tog eseja da književnost mora težiti istini. Lijepa misao, tko se s time ne bi složio? Tribina je zatim krenula dalje, očekivalo se da ćemo se u narednim minutama napokon dotaknuti i teme. Na neki način skoro da i jesmo: Slobodan Šnajder je, sve prezrivo frkćući, objavio kako njega autobiografsko ne zanima i poručio da ne tražimo autobiografiju u njegovom romanu “Doba mjedi” jer je tamo sigurno nećemo naći!

Svi smo držali dah.

– Našpičen sam protiv te teme! Zašto bi život bilo kojeg pojedinca bio sam po sebi zanimljiv i vrijedan književnosti!? Mene to ne zanima! Zašto pisati biografije!? Da se dopadnete!?

Nakon što je to podijelio s publikom, Šnajder je rekao da zapravo više nema što reći o toj temi i da se nije pripremio za nju kao Gromača koja je napisala esej.

I treći se pozvani pisac, Milko Valent, pripremio. No, prema tekstu koji je pročitao, on se pripremio za neku drugu tribinu ili je temu krivo protumačio. Njegov tekst – koji smo slušali pola sata i jedva dočekali da ga strpljiva moderatorica ipak zamoli da prestane – govorio je o nekom tipu koji nakon šestog piva, u kafiću na Cvjetnom trgu, društvu objašnjava da je kompletna naša književnost zapravo jedna velika hrpa smeća.

– Ja sam poznat po tome da moram provocirati, moram raditi skandale. Ovo što ću sad pročitati, to je performans, objasnio je Valent. Ipak, prije nego što je započeo čitati svoj performans, nadugo je i naširoko obrazlagao da je Nives Celzijus trebala dobiti Kiklopa (da, onog Kiklopa, prije pet godina) i da je, po njegovome, Nobelova nagrada (prošlogodišnja) nije trebala ići Svetlani Aleksijevič, a da se njega pita, ne bi je ove godine dobio ni Dylan nego Cohen.

Nadežda Čačinović je u jednom trenutku pokušala vratiti sudionike na kolosijek određen temom pa je sugerirala da se osvrnu na Knausgaarda koji je dao potpuno novu perspektivu odnosa fikcije i autobiografije i čija je “Moja borba” izravno ishodište tribine. Ali kako kad ga nitko od ovih ljudi nije čitao? Tatjana Gromača je rekla da “to nju ne zanima”.

Publika je u Zagrebu, moram to primijetiti – i u to, nažalost, ubrajam i sebe – vrlo pristojna. Evo, i to jučer: sjedili smo u toj knjižnici kao janjad za klanje i nitko nije ni zameketao u znak protesta dok je Valent pola sata vitlao, kao satarom, svim tim rečenicama ispisanim u akutnom napadaju skribomanije. Ispred mene sjedila je glumica Judita Franković, i ona je pokorno slušala, prigušujući tek ponekad slabašan, nemoćan uzdah.

Nakon što je zdušno popljuvao autobiografsku šund književnost i biografije starleta, Valent je izjavio kako osobito prezire pisce koji svoj vlastiti, živi lik slabo zamaskiraju nekim plošnim književnim likom. A onda je u svome “performansu” demonstrirao, bez ironijskog odmaka, upravo taj postupak: svoj je negativan stav prema domaćoj književnosti upakirao nekom pajdašu koji za stolom kafića terorizira svoje društvo sebeljubivim, pubertetski zapjenjenim, zamornim monologom prekrcanim parolama o tračerskoj i kičastoj književnosti – opanjkavajući, sasvim tračerski, ali bez spominjanja imena, sve od Araličinih desničarskih epova do Jergovićevog bosanskog pastirluka.

Možda bi to što Valent smatra skandaloznim performansom i imalo nekakvog smisla da se nije kukavički zaogrnuo u lik tog pijanca kojeg je uzeo za taoca i glasnogovornika, učinivši time navlas ono protiv čega se izjasnio govoreći o autobiografiji, traču i fejku.

Kolegica s kojom sam bio smijala mi se kasnije jer me toliko razgnjevila ta PEN-ova tribina, bilo joj je simpatično to što uopće imam nekakva očekivanja od ovakvih stvari.

– Ja dođem samo da se podsjetim da sam, unatoč svemu, još uvijek normalna.

Volio bih da i ja mogu tako. Ja ovo shvaćam osobno i ljut sam. Dao sam komadić života ljudima koje očigledna nekompetencija, nezainteresiranost i neupućenost u temu nimalo ne priječi u tome da bahato i bez imalo poštivanja prema publici sa svojih olimpskih visina rasipaju svoje stavove – prazne, utemeljene na nedostatku znanja o onome o čemu su pozvani govoriti. Baš me zanima, pokušat ću to doći do te informacije, koliko je novaca iz proračuna potrošeno za organizaciju ovog fijaska od tribine, kolike su honorare dobili sudionici, koliko su koštali plakati i smještaj za goste koji stanuju izvan Zagreba.

Radovan Nazor

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.