prvo slovo kulture

Iznajmljeni život s ograničenim rokom trajanja

Podstanari
Iza mene je deset godina podstanarskog života. Počelo je u studentskim danima i potrajalo dulje nego što sam htjela.

Ovo su asocijacije: bezobrazno precijenjene rupe koje kao da ne služe ničemu doli tome da se u njima čovjek osjeća manje kao čovjek, gramzivi stanodavci koji lešinare po divljinama neuređenog tržišta i bez komešanja savjesti ubiru stotine eura za grinjave, vlažne stančiće i suterenske šupe s pogledom na velegradsku depresiju. Ako zvučim traumatizirano, to je s razlogom. Tko god je više od jednom zaokruživao oglase i obilazio podstanarske rupe po Zagrebu, znat će o čemu govorim.

Osjećaj traumatiziranosti maratonskim iskustvom podstanarstva – iznajmljenog života s rokom trajanja – snažno pulsira kroz umjetnost koja se, od Dostojevskog naovamo, bavi temom urbanog nomadskog života. Pada mi na pamet horor Stanar (Le locataire, 1976.) Romana Polanskog, nastao prema romanu „Le locataire chimérique“ poljskog satiričara Rolanda Topora, kojim Polanski zaključuje „stanarsku trilogiju“, nakon „Odvratnosti“ i „Rosemaryne bebe’). Na početku filma, miran i neupadljiv čovjek unajmljuje stan u kojem je prethodni stanar izvršio samoubojstvo. Uskoro počinje sumnjati da ga nadstojnik i ostali stanari u zgradi polako, na jeziv i suptilan način, pokušavaju navesti da i on učini isto.

Kao i junak „Stanara“ – kojega u filmu glumi sam Polanski – skončat će i junak stripovski grube, dojmljive priče „Polubauk polukruži polusuterenom“ Zorana Pilića iz njegove zbirke Doggiestyle. Ponosni vlasnik dvadesetak kvadrata vlažnog podruma u blizini Kvatrića, Zagrepčanin Ferenc, uspijeva uvaliti tu nastambu mladiću koji je, namamljen uljepšanim prikazom u oglasniku, došao razgledati stan. Podrum je mračan i vlažan, instalacije su ogoljene i izgledaju opasno. „A ovo je mala, ali funkcionalna kuhinjica“, kaže Ferenc novom potencijalnom stanaru koji u nevjerici gleda prostor u kojemu se jedva može okrenuti jedna osoba. Zatim mu pokazuje prozor koji je otprilike dvadesetak centimetara iznad nivoa zemlje i zbog toga je ovo polusuteren, a nikako suteren. Stan ga – oprostite mi na „spojleru“ – doslovno proždire. I danas, kao prije sedam godina kad sam prvi put pročitala tu priču, pod dojmom sam te metafore. Stan koji guta podstanara; kako istinita i strašna znanstvena fantastika.

Onda, pada mi na pamet početak „Zločina i kazne“, Raskoljnikovljeva akutna podstanarska bijeda i groteskna stanodavka, daleka srodnica dugačkog niza gazdarica koje su, u pričama Charlesa Bukowskog, ubirale najamninu za žoharima napučene gajbe u kojima se borio s čudovišnim mamurlucima.

Motiv podstanarstva žilavo se protezao prozom fakovaca. U svoje ga je priče upleo i Robert Perišić – recimo, u priči „Rekonvalescent“ koja je vjerojatno najbolja u njegovoj knjizi „Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas“ i u kojoj jedan podstanar pali lomaču od trošnog namještaja, da se zagrije. Također, tu je Tatjana Gromača i njezine podstanarke u Zagrebu, u zbirci „Nešto nije u redu?“, koja joj je priskrbila kultni status.

Njegova vlastita podstanarska odiseja Zagrebom, koja je trajala dvanaest godina,  nagnala je Ivana Dorotića da se u fotografskom projektu „Podstanari“ posveti dokumentiranju podstanarskih života svojih prijatelja i poznanika iz različitih sfera društvenog života. Serija diptiha prikazuje podstanare – samce i male obitelji – u dvije dijametralno suprotstavljene situacije: prva je kad nastanjuju unajmljeni prostor, a druga je kad je taj prostor ponovo prazan, ogoljen od njihove prisutnosti, spreman za neke nove privremene stanare. Izložba je postavljena u Galeriji SC.

– Ovo je projekt u trajanju; nastao je kao posljedica mog prihvaćanja životne situacije „nesređenog stambenog pitanja“. Činilo mi se da je forma participativnog fotografsko-dokumentarnog projekta idealna za portretiranje podstanara okupljenih zajedničkom karakteristikom – da ne posjeduju stambeni prostor u kojem žive i da nemaju nekretninu u svom vlasništvu, objašnjava Dorotić. Ovaj je njegov projekt prije Zagreba bio izložen i u sklopu Rovinj Photodays i na toj je velikoj natjecateljskoj manifestaciji dobio pohvalu u kategoriji Umjetnički koncept.

Na Dorotićevim fotografijama prevladava apatična atmosfera: pogledi na licima podstanara su rezignirani, ako tražite iskru optimizma, morat ćete otvoriti oči.

– Nasljeđe pokopanog samoupravnog socijalizma, u kojem su gotovo svi imali riješeno stambeno pitanje, pa i dodatne vikendice i „kuće za odmor“ bez pretjerane muke, kod sretnijih se pojedinaca danas svelo na kibiciranje između baštinjenih nekretnina s ostatkom familije, mahom u rodnim gradovima gdje obitelji već duže vrijeme obitavaju. A što je s onima koji su prisiljeni seliti se, trbuhom za kruhom?, kaže Bojan Krištofić u predgovoru izložbi.

Iako je Dorotić, kako kaže, razvio prihvaćanje svoje nomadske životne situacije (u dvanaest godina koliko je podstanar, dvanaest puta je selio) – pa je fotografijama htio prikazati kako i ovakav način života posjeduje svoj šarm i dostojanstvo – ipak nakon razgledavanja izložbe ostaje dojam neke neodređene sjete, prigušenog čemera. Možda zbog neumoljive praznine prostora u drugom dijelu diptiha; goli zidovi soba za najam i odsustvo tragova života budi u promatraču određeni nemir.

– Sam autor je naspram svog permanentnog statusa podstanara s vremenom razvio pozitivan odnos, a vrline su prevagnule nad manama, jer nestalnost životnog prostora s jedne strane znači i slobodu, kao i bijeg od robovanja kreditima koje svi doživljavaju kao mnogo veće zlo od toga što nemaju svoju nekretninu, kaže Krištofić, koji s Dorotićem dijeli dvije važne biografske natuknice: obojica su po vokaciji multidisciplinarni „slobodnjaci“ – i obojica su podstanari.

Reguliranje najma stanova jedna je od najvećih sivih zona u Hrvatskoj: prema nekim istraživanjima, manje od deset posto stanodavaca sklapa ugovore s podstanarima – a rezultat toga je višemilijunsko oštećenje državnog proračuna. Izravne posljedice osjećaju podstanari, koji su zbog „života na crno“ svedeni na status građana drugog reda. Tako misli Ante Popić, pokretač internetskog portala epodstanar.com, koji je svoje bogato podstanarsko iskustvo odlučio podijeliti sa svijetom i olakšati drugim ljudima snalaženje u sivoj zoni. (Portal, između ostalog, donosi i bogato informativan Priručnik studentima sveučilišta u Rijeci pri traženju privatnog smještaja.) Za razliku od Ivana Dorotića koji u svome projektu pomalo romantično gleda na podstanarstvo, u plemenitoj želji da podstanare oslobodi od često neutemeljene etikete problematičnih, bučnih mladih ljudi, Popić ponavlja sintagmu o podstanaru kao izboru na koji se nevoljko pristaje, i o podstanarima kao građanima drugog reda.

– Kad biramo između dvije solucije, kupiti vlastiti stan ili unajmiti stambeni prostor, vrlo često zbog enormnog kreditnog zaduženja (dok nas smrt ne rastavi) biramo najam. To nije ništa čudno, u usporedbi s većinom zapadnoeuropskih zemalja gdje se u unajmljenim stanovima često živi cijeli život, ali se ondje, za razliku od naših prilika zakon poštuje. U prilog našem istančanom smislu za bijeg pred zakonom idu procjene koje govore da je samo 15 posto sklopljenih ugovora o najmu, što opet ne čudi s obzirom na činjenicu da ne postoje nikakve, ali doslovno nikakve kontrole. Siva ekonomija na ruku ide i najmodavcima i podstanarima jer je kod nas praksa da ukoliko ide legalno i preko računa, onda je to već enormno skuplje. Najmodavci pod izlikom nefunkcioniranja pravne države vade svoje adute iz rukava za neplaćanje poreza i krug se tu zatvara. Jer zašto bi taj Pero Perić platio porez za najam stana kada je tamo neki Ivo Ivić pokrao pola države i nikome ništa?, kaže Ante Popić.

U jednakoj je mjeri zabavno i frustrirajuće čitati tekstove na forumu, u rubrici „Studenti u podstanarstvu“. Naslovi neki od tih horor priča govore dovoljno: „Gledaju u mene kroz vrata sobe dok spavam“, „Podstanarska noćna mora“, „Podrum straha“… Čini se da je horor najpodesniji žanr za ovu temu, što je dobro naslutio Polanski.

– Ukoliko nemate velike prihode, osuđeni ste za lagano umiranje u nekom vlažnom i bijednom stančiću, s namještajem iz 50-tih kojeg također nećete malo platiti a u tom slučaju ni feng shui vam neće pomoći da od te rupe nešto napravite. Bolest zbog loših stambenih uvjeta,Vam je zagarantirana posljedica Vaše nedovoljno dobre financijske situacije.Ako Vam pak firma propadne, možete kupiti šator i negdje se ulogoriti, za izraubanu socijalu nema drugog izbora, ironično komentira jedna podstanarka koja je, kao mnogi sudionici forumskih rasprava o najmodavcima, imala problem s vlasnicima „zabadalima“ koji nisu poštovali njezinu privatnost. Jedan je podstanar, koji je sumnjao da mu vlasnica stana dolazi u posjet kad je on na poslu, provjerio svoju tezu kad je jednom zbog bolesti ostao kod kuće. Sumnja je bila utemeljena: vlasnica je svojim ključem otključala vrata i raskomotila se. Jednoj je studentici u naselju Travno u Novom Zagrebu ćudoredna stanodavka bez njenog znanja spremala ormar i bacala gaćice i druge komade odjeće koje je smatrala neprikladnima za pristojnu djevojku. Na pola puta između tragedije i vica nižu se slična svjedočanstva zagrebačkih podstanara.

S problemima podstanara uhvatila se u koštac i udruga Pragma, u kojoj ukazuju na nepostojanje pouzdane evidencije broja najmoprimaca: u Hrvatskoj nema institucije koja raspolaže podacima o broju podstanara, dok je evidencija o broju obveznika poreza i prireza na dohodak od iznajmljivanja stanova samo djelomična jer Porezna uprava na popisu ima samo one koji se sami prijave. Pritom, stanodavci koji se uredno prijavljuju, obično to čine na uštrb podstanara: povećaju stanarine kako bi mogli pokriti trošak prijave i urednog poreznog poslovanja. Tehnički, ispada da podstanari gube i kad su prijavljeni i kad nisu: ako nisu prijavljeni, nitko im ne jamči da ih stanodavac neće, vodeći se nekim hirom, bez najave nogirati iz svoje nekretnine.

– Prema istraživanju na uzorku od 500 ispitanika, od problema s nekretninom najviše je najmoprimaca (58%) navelo dotrajali namještaj, tj. nedostatak istog. Lošu toplinsku izolaciju navelo je 54%, a loše zidove i podove 44% ispitanika. Gotovo polovica najmodavaca (44%) ima posebne kriterije za odabir najmoprimaca – najviše je najmodavaca koji traže studente (njih 30%) i mlade obitelji (27%). 18% ih je tražilo najmoprimce bez kućnih ljubimaca te isto toliko (18%) nepušače.

PRAGMA je uočila problem diskriminacije obitelji s djecom (novorođenčadi), stari­jih podstanara, samohranih roditelja te osoba koje primaju državne potpore (soci­jalnu pomoć, rodiljne naknade i sl.) pri pronalaženju adekvatnog stana, navode u udruzi Pragma.

Oglasi za najam posebna su kategorija podstanarskog svijeta: čitam ih kao kratku prozu s ključem. Zoran Pilić je u priči „Polubauk polukruži polusuterenom“ već objasnio da polusuteren znači dvadeset centimetara prostor iznad zemlje.  Zamislite da ste zakopani do vrata, i iz te žablje perspektive gledate svijet. Sve što vidite su krupni kadrovi nogu prolaznika. I taj pogled, u centru Zagreba, stoji 250 eura mjesečno, plus režije. „Visoko prizemlje“ također često znači suteren ili famozni „polusuteren“, kao što „ dvorišna zgrada“ ili, još gore „dvorišni objekt“ gotovo sigurno znače da je posrijedi kakva jeftino preuređena garaža ili ostava za alat. Ako se u oglasniku stan reklamira kao „idealan za studente“, to je šifra za gole zidove s kaučem na razvlačenje i ormarom koji izgleda kao okomito postavljen lijes. „Idealan za radnike“, to je jedna još niža kategorija. Očekujte madrace pobacane po podu i tijesnu kuhinjicu, negdje na rubu tramvajske zone. „Djevojački stan“ signalizira da bi stanodavac mogao biti seksualni predator ili pak, suprotno od toga, ćudoredni vjerski fanatik koji je sobičak opremljen starinskim komodama nakitio raspelima i vjerskim kalendarima. Ako se u oglasu ističe da su kućni ljubimci dobrodošli, to je dobar znak koji bi mogao upućivati na normalne, opuštene stanodavce s kojima ćete jednom mjesečno pri ubiranju stanarine moći popiti kavu. Ipak, ne nadajte se puno. U Zagrebu, ljubimci i podstanarstvo nisu prirodna simbioza. Znam iz prve ruke. „Iznajmljujem stan atraktivnoj djevojci“ – to znači… znate i sami što to znači. Taj oglas preskočite.

 Maja Hrgović
Foto: Ivan Dorotić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...