prvo slovo kulture

Praznine u Dubrovniku draškaju kreativnu maštu

Na poziv svog prijatelja Marina Ivanovića, ravnatelja Umjetničke galerije Dubrovnik, jednoga od najvećih muzeja u Hrvatskoj, došao sam tamo, u Bančevu vilu, na otvorenje izložbe Praznina, koja daje izbor hrvatske fotografije 21. stoljeća. Petnaest suvremenih fotografa, i njihovi visokoestetizirani snimci, osvijetljeni su u osebujnom poetskom predgovoru kustosice Petre Golušić zajedničkim interpretativnim svjetlom tematiziranja odsutnosti, odnosno praznog prostora, prostora bez čovjeka.

Najprije, treba ukazati na suvremenu opsesiju prazninom u umjetnosti. Na pamet, svakako, najprije pada Josip Vaništa, a potom i ostali Gorgonaši, koji su se pod utjecajem Yvesa Kleina kao i egzistencijalističke filozofije upustili u ispitivanje ništavila 1960-ih. Od tada do danas priča o poništavanju sadržaja i profinjenoj depresiji umjetnika čula se već prilično mnogo puta i postala je dosadna poetička i interpretativna manira. Sve je praznina i ništavilo, koje govori o tegobama našega bitka. Kod nekih autora s ove fotografske izložbe vidjet ćemo tu pozu, koja jamči dobro kotiranje kod suvremenih kustosa, kod nekih ćemo naprosto uživati u estetici njihovih ostvarenja, a kod nekih možemo vidjeti kako je praznina ono što uistinu najviše draška njihovu kreativnu maštu. Bez obzira na to da poprilično suhoparno umovanje oko praznine u likovnosti traje već šezdesetak godina, izložba u Dubrovniku dobro pokazuje jedan vrlo prisutan trend u suvremenoj hrvatskoj fotografiji, a to je svojevrsni amor vacui, odnosno želja za čistim, jednostavno komponiranim prizorima, u kojima zbog mogućnosti visokorezolucijskih aparata predmeti djeluju izuzetno oštro, gotovo kao kristali.

Prostori bez ljudi i njihova napuštenost uistinu su jedna od najpopularnijih tema hrvatske fotografije danas. Je li to odraz defetizma ili stava umjetnika, uvjerenoga u nadmoć i začudni potencijal distancirane dokumentacije, ovisi od slučaja do slučaja. Sigurno je da pojam praznine ostavlja puno mjesta za različita upisivanja i projekcije sadržaja, što je danas itekako popularno u novijih fotografa i njihovih teoretičara.

Radovi na ovoj izložbi (a kako je poetika praznine, kao što sam rekao, sveprisutna, još bi se niz autora uklopio u nju, ali ovdje treba poštivati izbor kustosice i njezinu viziju) pokazuju prizore koje bismo mogli nazvati praznima, ali i ispunjenima diskretnom prisutnošću. Bilo da je riječ o prisutnosti zatvorenica na fotografijama Marine Paulenke, majke (odnosno sjećanja na nju) na onima Jelene Blagović, o komadićima interijera Petra Dabca koji sugeriraju dnevni život, ili eksterijera Borisa Cvjetanovića, koji prikazuju tragove života u neimenovanom gradu. Prazninom se mogu tumačiti i pejzaži Sandre Vitaljić koja je od njih učinila metaforu rata jer je riječ o je o stratištima i prostorima gdje su izvršeni brojni pokolji, napuštene tvornice i objekti Jasenka Rasola ili Borka Vukosava, kao i svjetlo kod Antuna Maračića. Kada pogledamo sve ove fotografije shvatimo da praznina i nije toliko prazna, te da je uvijek punimo svojim vlastitim sadržajem, na primjer svojom intimom, ili komentarom društva. Tu dolazimo do omiljenog pitanja teorije likovne umjetnosti – koliko konteksta je potrebno da sliku (u ovom slučaju fotografsku sliku) doživimo kao umjetničko djelo? Koliko konteksta unosi autor (nazivom, ili popratnom pričom), a koliko mi (gledatelji) svojom percepcijom, i djeluju li radovi na nas bez poznavanja tog konteksta?

U ovom slučaju, čini se da djeluju. Svaka fotografija s ove izložbe kao (nekada više, a nekada manje) začudan objekt čistog estetskog promišljanja nosi u sebi estetski doživljaj, kojemu nužan kontekst djeluje kao otkrivanje likera u srcu čokoladnog bombona – nekome neugodan i bespotreban šok, a nekome dodatan stimulans užitka. Ipak, kada se fotografija, kao u ovoj selekciji, ogoli od konkretnoga dešavanja, te na njega samo upućuje, najočitija je njezina čisto estetska komponenta. Pred nama su slike koje ukazuju na ono svakodnevno i sveprisutno, na ono što često otpisujemo kao „ništa“, a zapravo je, gledano i preneseno okom fotografskog majstora, fascinantno.

Pri posjetu Dubrovniku, ako nemate tamo blagonaklone prijatelje, osjetit ćete i vrlo stvarnu prazninu. Ne samo u novčaniku, nego i u vlastitoj psihi. Jer ne divljaju samo cijene, terase i glasni kafići unutar zidina. Prisutna je atmosfera konstantne, frenetične i forsirane zabave, kao i imperativ stalnog lova za tjelesnim užitcima i divnim opijatima. Sve to ispunjava posjetitelja neobičnom tjeskobom. Možda mi je zato malo fotografske praznine dobro došlo kao predah i privremena oaza za meditaciju. Nakon koje sam se vratio u svoj nevjerojatno dinamičan i uzbudljiv život.

Feđa Gavrilović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...