prvo slovo kulture

Gledajte Bućana kao što on gleda vas!

Išla sam vidjeti Bućana u Gliptoteku. Bilo je prazno, kao i uvijek. Gliptoteka je najprazniji od svih praznih muzeja. Poželjela sam da se oko Bućana vrzma još ljudi, da se približavaju i odaljavaju od platna koja su sva redom istih dimenzija. Ti nesvjesni pokreti, korak naprijed, dva koraka nazad, tjelesna su i prostorna dimenzija misaonih procesa. Približavamo se da shvatimo detalje, pa se udaljavamo da vidimo više detalja odjednom nebili nam stvarnost postala bliža.

Zapravo je i bolje kada nema ljudi. Ova predstava igra se samo za mene. Mogu čak i na glas reći „Kako je dobar!“ ili samo ispustiti prigušeno „aaa“ u znak obožavanja. Bućan je jedan od onih slikara čija platna nisu vezana uz zakučaste teorije. Premda generacijski pripada predvodništvu naših umjetnika konceptualaca (Martinis, Iveković, Trbuljak, Kaloper) Bućan to u svojim djelima ne pokazuju (svega nekoliko njegovih uradaka može se nazvati konceptualnim radovima).

Od 2011. barem jednom godišnje akademkinja Vera Horvat Pintarić odabere recentne Bućanove radove i postavi mu izložbu u Gliptoteci (znalo je biti i do 80 radova na izložbi!). Razmišljam o banalnostima: „Gdje Bućan skladišti sva ta platna? Je li moguće da ih sve uspije prodati?“ Čitala sam da je prodajna cijena dva njegova djela na lanjskom Art Baselu, jednom od najpoznatijih sajmova umjetnina bila po 150 tisuća eura. Posramim se odjednom svoje praktičnosti. Povjesničari umjetnosti trebali bi promišljati o uzvišenim stvarima dok ih drmaju ovakvi vizualni podražaji. Međutim, pada mi na pamet da je Bućan protiv strategije u kojoj bi umjetnost trebala napadati kapitalizam. Sjećam se i da je u jednom intervju spominjao da su sedamdesetih bili sretni kada su odlazili u kapitalizam, tj. u Trst i Graz. Momentalno se osjećam bolje. Kada znate osnove Lacanove teorije pogleda, znate i da predmeti nas gledaju kao što mi gledamo njih. Ono što se nalazi na platnu nije pogled objekta već pogled subjekta, odnosno slikara koji gleda kroz određeni materijal. Lacan kaže da pogled slike ne mora biti povezan s ljudskom figurom koja bi uzvraćala pogled čovjeku već da pogled može uzvraćati i pejzaž, bilo kakav predmet ili detalj. Zadovoljna sam jer mi se čini da mi upućeni Bućanov pogled  nije „smrknut“ kao jedan od onih onaj koji je dobio kolega izravno od slikara, a o kojem ću nešto reći za nekoliko redaka.

Na momente se mučim s Bućanovim napisima na platnima. Loš mu je rukopis, ali zato izvrsno slika. Iz ciklusa u ciklus jednako je moćan. Nekoliko godina drži se svog već ispraksiranog potpisa: kombinacije riječi i slikanja. Natpisi na slikama često su nepretenciozne dosjetke, a znaju biti i prvoloptaške izjave koji nemaju veze s maštovitošću. Primjećujem da su velegradske motive s Britanca (na kojem je često boravio prije nego što se preselio u novi atelje na Trgu žrtava fašizma) zamijenili detalji iz Rovinja, snijeg iz umjetnikova dvorišta, automobili na cesti, ali i pomalo ludistički prikazi viledorfskih venera današnjice. Na pojedinim platnima prevladava dojam grafizma tipičan za njegov dizajnerski opus koji je vrhunac doživio kada mu je 1982. plakat za balet Igora Stravinskog “Žar ptica” objavljen na naslovnici kataloga izložbe “The Power of Poster” londonskog Victoria and Albert muzeja. Grafizam na platnima koje gledam nije onako posterski plošan. Slikar mu je dodao jednu mrvicu dubine. Potez se ipak bez sumnje potkrao na platno iz grafičkog repertoara poteza.

Bućana ni sada, kao ni onda kada je izlagao u Parizu 2013., nisu zanimali „veliki“ motivi. Izjavio je onodobno da nije vidio mostove na Seinei, ali da je baš zadovoljan kadrovima Pariza koje je naslikao npr. na slici „Zalazak semafora za kišnog dana“. A propos Pariza: kada je prije nekoliko godina radio intervju s Bućanom, Feđa Gavrilović je usporedio Bućanovu fascinaciju urbanim detaljima s impresionističkim motivima pariških slikara kraja 19. stoljeća. To ga je odvelo dalje, do usporedbe Bućanova rada s Baudelaireovim esejem Slikar modernog života zbog čega je autor intervjua dobio „oštri i vječno smrknuti pogled”. Bućana je tada uznemirilo što bi paralele koje je povlačio mladi kritičar mogle implicirati da je on predstavnik retro stila pa se pobunio i tražio od Vere Horvat Pintarić da mu potvrdi da je on umjetnik 21. stoljeća. Vera mu je potvrdno odgovorila.

Ne želim se sada zamarati Bućanovim pripadništvom ovom ili onom stoljeću. Odlučujem da je on posve bezvremenski slikar. Shvaćam ugodu ove novonastale situacije u kojoj sam se svjesno odlučila utopiti u Bućanova zagasito-narančasta rovinjska popodneva i izmicati teoretsko filozofskim zamkama. Neobična je lakoća i vangogovska brzina s kojom Bućan stvara i posve suvereno prkosi lošim stranama hiperprodukcije. Osim toga umanjuje istinitost često citirane izjave američkog redatelja Howarda Hughesa (Scarface, 1932.) koji je tvrdio da je umjetnosti 20. stoljeća preostao samo šok. U to nas u zadnjih nekoliko dana u Hrvatskoj 21. stoljeća žele uvjeriti svi mediji svim silama.

Slikajući neumorno motive iz svakodnevice Bućan jednostavno poručuje: nije nam preostao samo šok. Preostaje nam još žive poezije jednostavno izmaštane ljepote. Gledajte Bućana kao što on gleda vas: kroz autentičnu zaigranost kolorita i neopterećene poteze kista. Njima Bućan slavi svakodnevicu kao da sutra ne postoji.

 

Izložbu Boris Bućana “Što sam vidio jednog popodneva” možete pogledati do 10. svibnja u Gliptoteci HAZU.

***

Boris Bućan (1947.) nakon završene Škole za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani, a studij nastavlja na ALU u Zagrebu, gdje je diplomirao 1972. Grafičkim oblikovanjem počinje se intenzivno baviti još za vrijeme studija, istaknuvši se plakatima za Galeriju studentskog centra i DK Gavella. Bućan je do danas održao više od 70 samostalnih izložbi te sudjelovao na više od 160 kolektivnih izložbi u Hrvatskoj i svijetu. Na samostalnim izložbama  predstavljao se kako djelima tzv. nove umjetničke prakse, slikarskim ciklusima i crtežima tako i plakatima. Na Venecijanskom biennalu 1984. Godine predstavlja bivšu SFRJ izuzetnom serijom plakata velikog formata za HNK-Split. Pet godina kasnije (1989.) sudjeluje na Biennalu Sao Paolo, a 1992. godine i na Triennalu u Milanu. Od 1987. izlaže isključivo slike i crteže. Njegova djela danas se nalaze u najistaknutijim muzejima i galerijama u svijetu (MOMA, New York; Cooper-Hewitt Museum, New York; Staatliches museum fur angewandte kunst, München; Deutsches plakat Museum, Essen; State Library of Victoria, Melbourne…

Anita Ruso

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...