U ponedjeljak je u zagrebačkoj galeriji Greta otvorena izložba Ivana Fijolića, kipara poznatog po duhovitim tematiziranjima popularne kulture i ideoloških imaginarija, kao i po spomeniku Bruceu Leeju, postavljenom u Mostaru 2005. godine.

Kažu da je Ivan Fijolić jedan od ponajboljih hrvatskih kipara srednje generacije. Sjećam se da smo na fakultetu spominjali njegove posude za cvijeće s odljevom njegova lica iz kojeg naizgled raste zelenilo. Prije više od šest godina bio je, dakle, priznati umjetnik o čijem liku i djelu su učili budući likovni kritičari, kustosi i ravnatelji ustanova u kulturi. Ivan Fijolić nije zatvoren u hermetični svijet neprobojne teorije koju razumiju samo posebno educirani i posebno nadareni. Ništa na njemu ni ne odaje da je šašavi umjetnik koji se drznuo Jovankinu glavu nasaditi na svoju repliku Augustinčićeva Tita. Kaže da ga nadahnjuje život i pita se što bi doli tog života i moglo interesirati umjetnika. Nema svoju bjelokosnu kulu iz koje promatra svijet. Nema niti svoj atelje, ali to spominje usputno, premda sam inzistirala na toj problematici u sklopu opće nebrige za mlade umjetnike. Kaže: “Kad mi bude trebalo onda ću kucati, tražiti i naći”.

Pesimizam kojim me na početku potopio dok smo se doticali otužne pustinje u koju je lansirana suvremena hrvatska umjetnost, nekako se kroz razgovor pretvorio u oseku i ostali smo stajati na suhoj realnosti. S njenih negostoljubivih stijena vidjelo se nebrojeno puno zvijezda i meteora. Šljokicale su se neprestano dok je Fijolić ponekad zanesen, ponekad posve miran, pričao… pa, o svemu o čemu pričaju mladi. Međutim, ritam njegove priče je autentičan. Iznenađuje me njegova neposrednost (čini mi se da je to posljedica njegova temperamenta nabijenog snažnom željom da djeluje) i inspirativnost (što čini ovaj intervju apsolutnom negacijom moje prethodne pripreme).

Je li, dakle, Ivan Fijolić najbolji ili barem najpoznatiji hrvatski kipar?

– Ja sam uvijek u ekstremima. Nekad sam samom sebi “malo fantastičan”, a nekad dno dna. Među svojim studentima vidim fantastičan potencijal, ponekad su neki radovi nevjerojatni, van pameti. Što se mene tiče, ja sam imao veliki broj neuspjelih i promašenih radova i sada ne bih stao iza njih. Ipak se negdje u sebi ponosim što sam neke stvari iz njih izvukao. Puno mi je draže biti miran sam sa sobom nego biti izvrstan umjetnik, ali šizofrena osoba.

Kako misliš?

– Evo, Francis Bacon, fantastičan je umjetnik, ali tipu je glava izvitoperena, k’o da su ga na vakum izvlačili. S druge strane, imaš Davida Hockneya, koji trenutno ima u Melbournu veliku izložbu. Kad ga vidiš raspadneš se od njegovog mira, zadovoljstva, uživanja u umjetnosti, lijepih prizora. Nije pretenciozan, a veliki je znanstvenik. Proučavajući Vermeera uspio je otkriti zašto se tako rano počelo slikati tako savršeno. Postojala su razna nagađanja kao što je kamera obskura itd. Ali on je ušao u sliku i shvatio zašto – zbog kontrasfere koju su tada mogli tehnički izvest. Ona je bila kao neki projektor današnjeg doba. On je rasvijetlio taj skok tehnologije. On sam je, ako ne najsvjetlija, a onda sigurno jedna od najsvjetlijih točaka suvremene umjetnosti. Taj njegov ljudski volumen imponira.

Neobično si točno opisao taj univerzalni osjećaj ljepote koji Hockneyeva umjetnost pobuđuje. Što ti komuniciraš svojoj publici? Želiš li uopće nešto poručiti, ili stvaraš iz jednostavne potrebe da nešto izraziš bez obzira na publiku?

– Nisam nikada radio samo za sebe. Ja radim za publiku. Međutim, to nije jedini način. Netko radi samo za sebe i to nije manje vrijedna umjetnost. Dapače, možda za 200 godina bude imala veliku vrijednost. Mirko Zrinščak, za mene naš najbolji kipar, živi na Učkoj, usred šume sa ženom i djecom. Sve skupa se čini suludo. Od balvana radi skulpture, uspijeva biti briljantan umjetnik bez da stalno izlaže. Ja volim komunicirati s publikom, volim im nešto predstaviti, čuti što misle, kao neki zabavljač. Vrlo često sam s publikom dijelio i svoja ludila. Sada sam publici predložio ako ne stabilnu, a onda barem harmoničnu cjelinu. Dobro sam se osjećao dok sam to radio. Dosta sam improvizirao.

Mora li tvoje djelo prenijeti neku poruku univerzalne vrijednosti?

– Ja sam masu radova napravio bijesan. Bilo je to pljuvanje po svijetu. U tom trenutku nisam znao kako upozoriti na neke stvari koje su se događale u društvu. O čemu drugom pričati nego o životu? Ja nemam pojma. Konačno, postalo mi je jasno da umjetnost može i treba upozoravati, ali trebala bi biti i harmonična i lijepa. Isto tako, ona može biti i burna kao klasična glazba, kao Wagner.

Kažeš da si u posljednjem radu koji se izložio u Greti predložio harmoničnu cjelinu. Kako i zašto?

– Odnedavno sam otac. Ovaj rad je posljedica toga novog stanja.

Harmoničnost je posljedica očinstva?

– Pa, rad je s jedne strane ćoškast, vidiš? Stvar je oštra. Doživio sam to na jedan dramatičan način. Rođenje je ekstreman događaj. U pozitivnom smislu. Tako da me to prilično uzdrmalo i pomaknulo moja uvjerenja, ali i inspiriralo. Prolaznost mi je postala momentalno jasna.

U konačnici imamo tvoj sjajan rad ispred sebe. To je ujedno i praktični dio tvog doktorskog rada?

– Rad se temelji na traženju idealnog odnosa kipa i postamenta. Proučavao sam postament u pop artu i u socrealizmu: njihove razlike i mogućnosti spajanja ta dva paralelna svemira. Pokušao sam napraviti dominantne i nevidljive postamente. Volumeni na postamentima bi trebali biti kipovi. Oni su neki mutant asteroida, vanzemaljskih volumena i geometrije – piramida. Praksa i teorija susreću se u svojim suprotnostima – s jedne strane je naša potreba da kroz geometriju spoznamo svijet, dok je s druge strane volumen koji je vezan i uz zemlju i uz svemir. Željezo se bori s plastikom. U sukobu je i postojeći, vidljivi volumen i njegovo nepostojanje koje se manifestira u šupljini. Ova sofisticirana boja kojom sam “obgrlio” gornje djelove skulptura i koja imitira zvjezdano nebo također je u direktnom sukobu sa sirovošću boje materijala postamenta.

Jesi li u konačnici uspio objasniti taj idealni odnos kipa i postamenta koji pretpostavlja da su obje komponente jednako bitne?

– Dva sustava razmišljanja predstavljena su kroz popartistički pristup postamentu koji je negiran, mali i rijetko je monumentalan te socrealistični koji postamentu daje puno pažnje. Ovo što vidite nije postament i ovo nije kip. Riječ je o cjelini, jednom jedinstvenom radu. Gornji dio skulpture, obojeni volumen, ne izlazi iz gabarita zadanih u postamentu (50×50 cm). Svaka od sedam skulptura tako ima jednake dimenzije (50x50x200 cm).

Kako vidimo, varirao si na temu?

– Tako je, sedam ih je istih, ali su različite, kao ljestvica glazbenih nota. Jedna od ideja bila je pokušati odsvirati rad, ali u međuvremenu nisam naučio svirati, pa sam odustao. Ritam, muzika je iznad svega. Mislim da zvuk oblikuje volumene i da je tvorac svega. Sa svojim studentima koji su muzički obrazovani baš sam razgovarao o likovnosti note. Glazbenicima je ritam puno bliži od likovnosti. Čim im predstavim ovaj rad kroz taj jedan ritam, likovnost rada im instantno postaje bliže. Evo, na primjer, moja mala beba ne zna crtati, ali čim se upali muzika ona se giba. Crtanje je mentalni proces, dok na glazbu reagiramo instantno.

Glazba ti je važna?

– O glazbi ne znam ništa. Tek sam radeći ovaj zadnji rad shvatio njezinu važnost koju sam do sada nijekao. U autu slušam često 101-icu – jer pratim na koji način od jednog najboljeg radija nastaje teški prosjek i žalim ; Radio student za koji mislim da je najbolji radio pokraj HRT3 koji je sve lošiji, ali ima razinu. Kada stavim na volumen 15, što je relativno glasno na 101-ici, imam osjećaj da ću poludjeti. Pustite me na miru! Postajem nervozan. Onda prebacim na HRT3 i ne čujem. Zašto? Jer je ozbiljna glazba tad taman u svom tišem dijelu, ali kada dođe onaj glasniji, brzo smanjujem. Ta glazba je smislena i duboka i kada je glasna, za razliku od suvremene glazbe koja je samo glasna. Suvremena civilizacija je izmislila samo bučne stvari. Svi kućanski aparati buče. Stvaraju psihozu. Volim čuti tišinu, volim da jedino ja radim buku kada radim s materijalima…da glina pljeska, ali kad idem brusiti i variti to je već druga stvar. Ne znam što je život osim tišine i harmonije. Kada čuješ tišinu sve ti postaje jasno.

Kad smo kod djece: crtaju li djeca danas manje?

– Pravi problem je u tome što djeca sve manje pišu rukom. Gdje je veza ruke i glave? Pa to je jedna od najbitnijih stvari koja nas diferencira od drugih bića. Mi smo počeli razmišljati jer smo počeli crtati. Prvo se dogodio volume, odnosno kiparstvo koje je “banalno”. Ne moraš uopće razmišljati, samo gledaš i kopiraš. Onda se dogodilo slikarstvo jer je to pokušaj volumena na plohi, a onda se dogodio derivat – crtež koji je postao prvo opis slike, odnosno volumena, a onda je postao znak. Kad smo počeli baratati znakovima onda smo se počeli razvijati. Znakovi su potom malo pomalo postajali pismo. Kinezi su još uvijek u fazi crtanja. Crtanje koristi desnu polovicu mozga koja je kreativna. Mi za pisanje koristimo lijevu polutku koja je inače za matematiku. To je razlika zapada i istoka. Istok je ostao vjeran sebi, dok zapad propada jer se zabio u digitaliju koja je posljedica raščlanjivanja koju svatko može naučiti jer je banalna. Malo dijete brzo nauči naša pisana slova, ali ajde ti nacrtaj onaj kineski znak. Moraš uključiti cijelo tijelo, unijeti pokret.

Koliko nedostatak kulturne edukacije dovodi do nepovoljne situacije u kojoj se cijelo naše društvo nalazi?

– Glazbeni, likovni i tjelesni trebali bi biti osnova edukcije. To ne znači da bi bili jedini, ili da bi ih se trebalo predavati na isti način kao i do sad. Matematičari i fizičari moraju biti kreativni da bi bili uspješni. Zašto likovna kultura prije glazbene kulture? Jer je glazba posljedica matematike. Da bi mogla biti kreativna u glazbi moraš naučiti puno toga, međutim u likovnoj sferi nije tako jer smo vizualna bića, bića svjetla i slikanje pobuđuje kreativnost. Oko je organ koji je najviše evaluirao od svih organa na ljudskom tijelu. Ono je površinska manifestacija. Prednji dio čeonog režnja se razvijao kroz vizualno. On se toliko razvio da smo mi počeli putem boje odlučivati o svijetu, za razliku od životinja. Emotivna bića smo zbog boje. Ona je presudna, zato boja koju koristim na zadnjem radu ima smisla. Boja je prvo što vidiš, a tek onda oblik. Skulptura Brucea Leeja uništena je jer je bila prebojana zlatnom bojom koja svijetli. Nekome je smetalo to što kip svijetli. Da zaključim, vizualno je prije svega, likovni odgoj je ključ obrazovanja. Zato, pet sati likovnog tjedno! Uz napomenu: matematika i fizika se mogu predavati kroz likovni.

Što ti se čini, bili trebalo djecu slati u atelje umjetnika, da se osjete povezaniji sa stvaralačkim procesom?

– Pa, ja kad vidim kako netko trenira atletiku poželim postati atletičar. Sigurno bi bilo korisno, ali prvo je potrebno da se shvati koliko je likovna kultura bitna i koliko je vizualno bitno.

Sigurna sam da se već pokušavalo podebljati broj sati likovnog u školama i to sve na temelju činjenice da crtanje pobuđuje kreativnost. Ako je stvar tako sama po sebi razumljiva, zašto s druge strane nema odgovora?

– Likovna kultura je jedini predmet gdje nešto ne mora biti onako kako je to netko drugi zamislio. Svatko će nacrtati drugačije, dobit će se sto rješenja i sva će biti točna, odnosno, niti jedno neće biti krivo! To je opasan predmet za sustav. Biti likovno obrazovan, pa to znači prijetiti sustavu.

Tvoj posljednji rad je jako slojevit. Matematički promišljan.

– Jest. Zlatni rez koji je svugdje oko nas je određen geometrijski, a matematički se izražava. S jedne strane je geometrija koja je i ljudska potreba da se dođe do savršenstva, a s druge strane je asteroid, nebesko tijelo koje je nepravilno, kao kamenčić.  (Ivan se saginje do poda i pokazuje na popločenju galerije: “Vidiš, ovo je geometrija, a ovo je organika i zato je Greta savršena galerija za izlaganje ovog rada”.)

Proporcije su jedna od tema koje se provlače kroz slojeve tvog zadnjeg rada.

– Tako je, i tu sam napravio sukob dvaju mjernih sustava. U metričkom sam sustavu radio postament, a gornji dio skulpture sam računao u stopama. Kada se mjera izrazi u stopi, laktu ili palcu, stvari se nekako gledaju više od oka. Američka cjelina je dvanaest (12 inča je jedna stopa). Naša je cjelina 10. To je precizniji sustav koji svatko može naučiti. Unatoč većoj preciznosti našeg mjernog sustava, Amerikanci ne odustaju od svog. Njihova bi se ekonomija kao i mentalni sklop promijenili da im se promijeni taj sustav.

Koliko dugo si radio na ovom ciklusu?

– Počeo sam u listopadu 2015. Godinu ipo dana. Ponekad, još pogotovo sada s malom bebom, ne stigneš raditi nekoliko dana, ali to je čak i dobro jer ti se razbistre misli. Radio sam s prijateljem, staklo plastičarem koji je u zadnjoj fazi izrade radova preminuo. Iduće godine mu svi mi kipari koji smo radili s njim spremamo jednu posvetnu izložbu. Bez njega nema pola suvremenog kiparstva. On je izvodio moje radove. Ja bi mu odnio svoje kalupe, a on bi ih izradio u željenom materijalu, u ovom slučaju u poliesteru.

Odlično funkcioniraju i kao cjelina, ali mogu egzistirati i zasebno, zar ne?

– Tako sam ih nekako i zamislio. Skulpture nisu međusobno povezane, kompozicija se može promijeniti. Kada izrađuješ kip moraš razmišljati o dimenzijama. Skulptura bi treba moći stati u nečiji stan ako je želiš prodati.

Što nakon Galerije Greta?

– Nakon Grete idu u Duga Resu, zatim u Karlovac. Želim da ih što više publike vidi.

Kulturu je u ranijim razdobljima poticalo plemstvo, nakon tog država, a sada sve više gospodarstvo u umjetnike ulaže grad Zagreb, a kako sponzori izvan kulturne domene?

– Nema u politici grada nekih posebnih mjera kojima se pomaže umjetnicima, osim natječaja na kojima vrlo teško možete dobiti prostor za atelje. Najčešće se pokrene neka inicijativa među umjetnicima pa se od grada preko umjetničkih udruga traži recimo neki rau-bau prostor koji onda više umjetnika koristi za atelje. Međutim, nije u politici grada da svakih nekoliko godina da umjetnicima određeni broj prostora za atelje. Što se tiče sponzorstva, postoje dvije sponzorske nagrade: Erste fragmenti i T-HT nagrada. To su jedine dvije nagrade koje mogu dobiti suvremeni umjetnici, a koje ne dodjeljuju institucije u kulturi. Mi u Hrvatskoj ne možemo odlučiti želimo li biti kapitalističko ili socijalno društvo. U Americi nema ministarstva kulture ali su te stvari, kao sponzorstva u kulturi, odlično sređene. U Švedskoj recimo država pomaže mladim umjetnicima na početku karijere jer znaju koliko je kultura bitna za državu. U međuvremenu u Hravtskoj se vodu želi prodati Americi ili Rusima. Pazite, to nije pitanje slobodnog tržišta. Za slobodno tržište bi trebao imati kapacitet. Nama nije jasno da trebamo prvo imati proizvodnju, dizajn, industrijski dizajn, pa tek onda dolazi umjetnost kao vrhunac svega.

Ipak, postoje neki kolekcionari? I tvoja djela su dio neke kolekcije?

– Tako je, neka su u Filip Trade kolekciji. Međutim, ja ne živim od umjetnosti. Asistent sam na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kod nas ne postoji ekonomska strana suvremene umjetnosti. Ne postoje ljudi koji kupuju. Zapravo postoje, ali oni su neka skrivena lica. Aukcijske kuće kod nas ne postoje, osim Konture koja prodaje Celestina Medovića. Ne postoji tržište za suvremenu umjetnost.

Kako bi to izgledalo da nisi zaposlen na ALU?

– Ono što radim bi trebalo biti bitno drugačije, ili bi ja trebao biti bitno drugačiji. Morao bi se vjerojatno družiti s nekim tko ima novaca.

Kad kažemo tvoje ime prva asocijacija je…

– …spomenik Bruceu Leeju u Mostaru, znam.

Kakvi su, a kakvi bi mogli biti spomenici u Zagrebu?

– Spomenik je posljedica natječaja. Natječaj je posljedica lokalne uprave. Dogovor, odnosno strategija na državnoj razini ne postoji. Svaka lokalna zajednica vodi svoju politiku. U Zagrebu niču fontane. I ja sam napravio jednu fontanu kao doprinos. Nalazi se u Tehničkom muzeju Nikole Tesle. Mi smo u sjećanju još u komunizmu i još uvijek se naša umjetnost jako vezuje za rat. Doduše, i Amerikanci i Nijemci rade spomenike koji imaju veze s tim nemilim događajem. Sjajno, treba podsjećati, treba znati. Međutim, treba nam i drugog sadržaja, ako već stremimo zapadu. Ili ako je već ratna tematika neka barem forma odgovara situaciji u kojoj živimo. Živimo u plastičnom svijetu, u šarenilu, u milijardu mogućnosti. Zašto spomenici moraju uvijek biti teški, turobni, bez iti malo humora? Umjetnik se može izraziti na bezbroj načina. Evo, stavimo pet boja u zrak na temu ljubavi… sad namjerno radim veliki kontrast. U konačnici, skulpture su posljedica lokalne uprave i nekompetentnih žirija u kojima sjede ljudi koji zaista ni na temelju formalnog znanja ni iskustva ne bi trebali biti u tim žirijima. Pa čak ni u komunizmu nije bilo tako. Dapače, kada se radio neki spomenik od državne važnosti tražili su se samo najbolji arhitekti i umjetnici za žirije, kako bi se pronašli najbolji za izvođenje nekog djela.

Bi li trebala postojati neka ideja nacionalne umjetnosti?

– Pa naša nacionalna umjetnost se identificira s naivom. Možemo bolje! Imamo najbolje umjetnike isto kao i sportaše i znanstvenike. Naravno da je bitno imati neku državnu strategiju. Vidimo koliko je važno ono što se šalje na Venecijanski bijenale. Ti radovi strogo se biraju i posljedica su političke odluke, ozbiljne, visoke politike, jer se zna točno što se nekim radom želi poručiti o općem stanju u nekoj državi.

Smatraš stoga da bi donošenje cjelovite kulturne politike moglo doprinijeti promjeni situacije?

– Kulturna politika je zadnja. Prije toga imamo industrijsku, energetsku politiku itd. Sve to treba čvrsto postaviti da bi se mogla donijeti neka konkretna, održiva i kvalitetna kulturna politika koja nam je itekako potrebna.

Ivan Fijolić rođen je 1976. godine u Zagrebu. Radi pretežito u mediju kiparstva. Radovi mu se nalaze u zbirci Filip Trade te u Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu. Dobitnik je Nagrade Akademije likovnih umjetnosti za diplomski rad Okršaj (Zagreb, 2001), Rektorove nagrade za izložbu Check Your Head Out s radom 12 autoportreta (Zagreb, 2004) i Nagrade 37. Mediteranskog kiparskog simpozija za rad Školica (Labin, 2009) koja se dodjeljuje na Trijenalu hrvatskog kiparstva. Ostvario je tri javna rada: Fundacija Batta, Zlín, Češka; Black Foot, Park skulptura, Vrsar i Bruce Lee, Mostar. Autor je ciklusa skulptura za Muzej krapinskog pračovjeka u Krapini (2009). Živi i radi u Zagrebu.

 

 

Anita Ruso

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.