prvo slovo kulture

Ines Kotarac: Objektiv okrećem rijetkim područjima slobode u društvu koje zapravo ne želi slobodne i osviještene pojedince

Drag kultura stereotipno je doživljena kroz eksploziju boja, nametljivu vizualnu raskoš, kič. Fotografijama iz ciklusa My queens koji je predstavljen u petak otvorenom izložbom u zagrebačkoj galeriji Siva, Ines Kotarac prodire dublje, do emocija: melankolije, sjete, neke neočekivane mekoće, osobito na crno-bijelim fotografijama. Zagrebačkoj publici ove se intrigantne fotografije koje prate razvoj prvog i zasad jedinoga hrvatskog drag kolektiva I, od njihovih prvih nesigurnih koraka do zvijezda u koje su izrasle, predstavljaju nakon premijerne izložbe u Splitu, gdje fotografkinja trenutno živi i radi.

Privatno je političko, tu tezu iščitavam iz tvojih radova. Čemu god okrenula objektiv, tvoja prisutnost je opipljiva. I potrebna, mislim. Tako je u ciklusima “Kapi protiv zaborava”, “T kao tijelo”, ali, na neki način i u ciklusu “My queens” (i u tom posvojnom pridjevu u naslovu). 

– Jedna posjetiteljica splitskog izdanja izložbe My queens jako je lijepo sažela svoj dojam rekavši da fotografije love i snagu i ranjivost drag kraljica. Čak se bila rasplakala, a te suze su mi bile najjača potvrda da ima smisla to što radim. Imala sam sreću da su mi kraljice dopuštale da se redovito uvlačim u njihove svlačionice prije nastupa i bilježim njihovu izgradnju lika; imam vremena osjetiti svjetlo, posložiti kompoziciju, uloviti pravu emociju. Kako fotografiram uglavnom analognim aparatima dugo promatram, šuljam se, dopuštam nekad da zaborave da sam tu. Možda je to objašnjenje. A možda je svaka fotografija autoportret autora pa sam zapravo ja ta koja upisuje melankoliju i sjetu…

Fotografije s izložbe: Nina Đurđević

Tko su tvoje kraljice i zašto su tvoje?

– Drag kraljice su jedine kraljice kojima se klanjam. Do poda ako treba. Imala sam prilike svjedočiti rađanju i petogodišnjem rastu prvog i zasad jedinoga hrvatskog drag kolektiva House of flamingo. Imala sam priliku gledati dečke od nekih dvadesetak godina koji šiju odjeću za svoje nastupe, osmišljavaju koreografiju, šminkaju se satima kako bi muško lice čudesno transformirali u žensko, nasmijavaju i rasplakaju publiku te kako ostavljaju srce, a ponekad i periku, na sceni. S druge im se strane divim jer su aktivisti, pa i feministi, koji iako u šljokicama i krpicama, progovaraju o nekim važnim temama, poput abortusa.


Je li ‘bosanski ciklus’, Kapi protiv zaborava,  tvoj najambiciozniji pothvat u polju fotografije dosad? Što ti je značio privatno i profesionalno?

– Svakako je uzeo najviše vremena, najprije da bih fotografirala ono što je ostalo od te moje prve domovine, Bosne i Hercegovine, u meni, zatim da bih preko crowdfunding kampanje prikupila novce za financiranje projekta, a onda kako bih s tom izložbom proputovala od Berlina do Istanbula i izložila je u dvanaest gradova. Izložba je bila povod za postavljanje pitanja publici o identitetima, granicama, zaboravu, oprostu. Odgovore publike i fotografije nastale na toj suludoj turneiji možete vidjeti na mojoj web stranici u albumu Northwest-Southeast.

Volim tvoj blog. Ciklus o boli najviše me zaintrigirao, dirnuo. I tekst koji ga prati – snažan je… On mi se, nakon tvoje nadahnute i neumorne fotografske potrage za neobičnom ljepotom u običnom svijetu, čini kao otklon. Kako je nastao taj ciklus i koje mjesto u tvom opusu on zauzima?

– Kada je moj prijatelj Cameron bio bolestan i nevoljan zbog svog stanja otac mu je kazao: Gle, istina je, sada postoji milijun stvari koje ne možeš napraviti. Ali uvijek će biti milijun stvari koje nećeš moći napraviti. Zato odaberi jednu stvar koju možeš, u datim okolnostima, i napravi je cijelim srcem. Kada sam prošlo ljeto završila u bolnici, u groznim bolovima i teško pokretna, njegov me je savjet nadahnuo. Počela sam razgovarati s ljudima oko sebe, pacijenticama, medicinskim sestrama i doktoricama, o boli i fotografirati sugovornike i prostor bolnice koji nas je spojio. Tako je nastao projekt In and about pain i ne bih rekla da se on čini kao otklon. I u ranijim sam se radovima bavila nekim tamnim stranama života poput smrti ili izbjeglištva.

Dizajnerica Ivana Omazić i izdavačka kuća Disput – s njima si ostvarila zanimljive suradnje. Što ti one znače, kako je do njih došlo?

– Suradnja s izdavačkom kućom Disput traje cijeli niz godina te će i njihove dvije nove knjige, koje će se moći nabaviti na Interliberu za koji dan, imati moje fotografije za naslovnice. To mi je uvijek posebno zadovoljstvo, bude mi nekako toplo oko srca. Lijepo je kad je fotografija obješena na zidu, ali ima mi nešto tako romantično u slici neke nepoznate osobe koja s tom knjigom odlazi u krevet ili je vuče okolo u torbi kako bi je mogla čitati u tramvaju.

S dizajnericom Ivanom Omazić upoznala sam se ove godine kada sam snimala fotografsku priču inspirirana njenom ovogodišnjom kolekcijom odjeće.  Ispričala sam priču o umjetnosti kao o rijetkom području slobode u društvu koje zapravo ne želi slobodne i osviještene pojedince. „Djeca ne znaju da obrazovni sustav današnjice nije uređen tako da bi kroz njega mogla ostvariti svoje potencijale i snove, nego da bi ih pretvorio u stabilne kotačiće društva, u konformističke (malo)građane, kreditne dužnike, poslušne radnike, vjerne birače, u krotke božje ovčice. Koji rade, troše i mole. I tako ukrug. Do kraja. Može li se ikako spasiti to dijete u nama? Može li se usprkos svim pritiscima okoline ostati slobodan kao ptica i čist kao snovi trogodišnjaka?“ – stoji u opisu ciklusa.

Kao mlada novinarka u kulturnoj redakciji Vjesnika, brzo si se probijala, gradila karijeru. Pisala si dobro, upućeno, kompetentno. Urednica Branka Džebić te i danas, godinama nakon gašenja Vjesnika, jako hvali. Što ti je novinarstvo davalo, a što te u tom poslu frustriralo? I je li pogled izvana drugačiji od onog iznutra?

– Osoba sam koja voli stvari raditi polagano i temeljito. Kod dnevnog novinarstva se očekuje brzina, a to često znači da nemate vremena ići u širinu i dubinu. E to, ta nužna površnost, najviše me je frustrirala. I smatram da raditi s ljudima nikad nije lako. Ti poslovi troše čovjeka. Puno mi je više odgovarao leksikografski rad, pisanje rječnika, koji je slijedio nakon pet novinarskih godina. Znala bih se po cijeli dan baviti jednom riječju, nijansama njena značenja, odlazila bih u korpuse, tražila odgovarajuće primjere za pojedina značenja, tesala definicije dok svaka riječ i svaki zarez ne bi bili na pravom mjestu. Divota! Samo riječi, nigdje ljudi. Iz novinarskog vremena mi je ostala još i averzija prema predstavljanjima knjiga. Malo stvari na ovom svijetu uspijeva biti dosadnije od toga.

Tranzicija iz svijeta pisane riječi u vizualni svijet, svijet slika, koju si napravila kad si iz novinarstva prešla u fotografiju, nije baš uobičajena. Kako se dogodio taj pomak, čime je bio motiviran?

– Ljubav prema riječima sam možda najviše osjećala za vrijeme studija komparativne književnosti i kroatistike, a kasnije više u leksikografiji nego u novinarstvu. Fotografija je došla na pragu tridesetih, s nekom nejasnom idejom o talentu („imaš oko“, govorili su), s prekidom jedne ljubavne veze (kreativnost kao utjeha), s jednim posuđenim analognim aparatom srednjeg formata i s prvim razvijenim filmom. A kad je krenulo, više se nije zaustavilo. Osjećala sam da napokon imam „jezik“ kojim najlakše mogu komunicirati sa svijetom.

Nakon trinaest godina života u Zagrebu, koji si napustila nakon “obiteljaškog” referenduma, promijenila si nekoliko adresa. Čime te je (u pogledu fotografije, vizualnih poticaja, ali i društvenih okolnosti) privukao Berlin, čime Istanbul, a čime Split u kojem si trenutno?

– Berlin me je privukao snažnim osjećajem slobode, multikulturalnošću, živom umjetničkom scenom, razvijenom biciklističkom mrežom, svojim parkovima i kanalima. Ali zato se zima u Berlinu za mene pokazala kobnom. Mjesecima je nebo bilo siva monolitna ploha, a hladnoća se nije izvlačila iz kostiju. Duša mi se uvukla u sebe. Sljedeću zimu provela sam u Istanbulu i ne bih to sunce u decembru, pa opet u januaru, mijenjala ni za što. Zaljubila sam se u taj grad, u njegove brodove i ptice, otoke i mačke, hranu i muziku. Puno brže nego u Berlinu našla sam stan, posao i svoje pleme. I nikad mi ni iz jednog grada, a naodlazila sam se u životu, bilo tako teško otići kao iz Istanbula. Zbog zdravstvenih razloga, sidro sam posljednjih godinu i pol dana spustila u Splitu. Grad je to koji nikad ne bih odabrala i koji me fotografski rijetko inspirira, no u kojem su mi se otvorila neka nova vrata i prozori. Pronašla sam ljubav, a to nije malo…

Maja Hrgović

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...