Kasnili smo na autobus koji je polovično okupirala eskadrila mladih nadobudnih pripravnika i Hanžekovićev uži krug poznanika i suradnika, svi odreda u najboljim opravama; u jednom sam se trenutku zapitala idemo li to na pir ili na otvorenje izložbe. Ja sam za pompozni događaj odjelnula samo najbolju marku Secondhand dok je Feđa (Gavrilović, op. ur.) zaslužio mjesto druge najalternativnije osobe u busu sa svojim plavim trapericama i žutom polo majicom preko koje je vješto prebacio crni sako.

– To ti je Toni Soprano stil, kaže on.

Sigurno je i Toni furao limenku žuje po gradu.

Nakon ljupke četverosatne vožnje ravnicama stižemo u Osijek čije fasade nažalost izgledaju kao da je jučer doživio rafalnu paljbu, ali se situacija primirila za svečano otvorenje izložbe djela iz zbirke Hanžeković u Muzeju likovne umjetnosti.

Već mi je busu u krilo doletio masivan svježe isprintani katalog izložbe, a u dvorištu Muzeja je, osim gomile elegantno odjevenih posjetitelja, bilo nekoliko desetaka mladih konobara. Ima se – može se, pomislih. Samo dan prije na otvorenju izložbe Gorkog Žuvele u SC-u dijelili smo presavinute deplijane, borili se da sačuvamo ostatke vina za umjetnika i njegovu pratnju te prali staklene čaše da im ne točimo u plastičnjače.

Nakon uvodnih zahvala velikom meceni umjetnosti, izložba je službeno otvorena nakon čega je polovica prisutnih krenula u juriš na umjetnost, a ostali na švedski stol. Od silnog sam se gurkanja i škljocanja uspjela dočepati prvog kata muzeja gdje se predstavlja obiteljska tradicija kolekcionarstva i mecenatstva koja započinje od dr. Marijana Hanžekovića I., koji je ujedno 1928. obnašao dužnost velikog osječkog župana, preko sina, do unuka, Marijana Hanžekovića III. Osim bista, na ulazu stoji i portret obitelji Hanžeković iz 1924. godine, autora Maksimilijana Vanke, koji je, po riječima samoga Marijana Hanžekovića, u emocionalnom smislu najvrijednije djelo koje posjeduje. Kad smo već kod obiteljske priče, valja spomenuti kako je Ivana Meller Tomljenović (1906-1988), koja je diplomirala slikarstvo na ALU i studirala fotografiju na Bauhausu, u srodstvu s Hanžekovićem po majčinoj strani. Njezin rad iz slikarske faze (Muškarac sa šeširom, o. 1927-1929.) prikazan je u sklopu izložbe.

Hanžeković bira slike i skulpture za svoju kolekciju na temelju osobnog ukusa, ali je taj ukus vidljivo sazdan od dubljeg poznavanja hrvatske moderne umjetnosti i kulture. Igor Zidić odabrao je i postavio sedamdesetak slika i dvadesetak skulptura iz kolekcije, predstavljajući gotovo sva relevantna imena hrvatske umjetnosti od kraja 19. stoljeća do suvremenosti. Teme i motivi su raznoliki (aktovi, pejzaži, mrtve prirode, vedute, portreti), a zbirka je predstavljena kronološki, tj. po generacijama slikara. Iako Zidićev cilj nije bio izložiti djela kao povijesni pregled razvoja hrvatske umjetnosti, može se reći da ona posjeduje muzejsko-edukacijsku notu.

S obzirom na pozamašnu količinu izloženih djela, osvrnut ću se na nekolicinu. Konkretno, izložba počinje slikom Vršidba (1878.) Nikole Mašića, a u istoj prostoriji su prikazana djela sa prijelaza stoljeća, od Bukovca (Portret Jovanke Bravačić iz 1899. i Studija slike „Krist na odru“, 1906.), mitoloških scena (1897. i 1917.) Bele Csikosa Sesije, Djevojke s lutnjom (1892.) sa upitnom atribucijom Ivana Tišova, do Mrtve prirode (1900.) Tomislava Krizmana i mrtve Patke i jarebice (1901.) Mate Celestina Medovića.

Od pejzaža svakako valja spomenuti Malu Dragu (1925.) Mencija Clementa Crnčića monumentalne i gotovo metafizičke Oblake (1918.) Ljube Babića, Maslenik (o. 1920.) Vladimira Varlaja,  krajolike (1936.) Frana Šimunovića pastelno-zemljanih boja te Zimu (1985.) Josipa Vanište. Marina Vladimira Becića Mandrač u Voloskom (1945.) također je vrijedan spomena. Dojmljiva je i nekolicina slika etnološkog značaja kao već spomenuta izvrsna Mašićeva Vršidba, Krovopokrivači (1936.) Vladimira Becića, Kosci (1943.) Omera Mujadžića te Bokci bistrički (1960.) neizostavnog zemljaša Krste Hegedušića.

Jedine slike sakralnog karaktera (osim naznake na Bukovčevoj Studiji) dva su djela Joze Kljakovića iz 1930. godine, Navještenje i Bičevanje Krista, dok erotski nabijenih djela ima pozamašan broj, započevši od romantiziranog akta Roberta Auera iz 1925. godine, pa nadalje cijelog niza aktova izloženih u jednoj prostoriji. Tu su aktovi Ivana Reinera (1932.), Vilka Gecana (1935.), Marijana Trepšea (o. 1933-1935.) Mujadžićev Harem (1927.) te akt Vilima Svečnjaka (o. 1975.) koji je vjerojatno najprovokativniji od svih navedenih. Kao najvažnije djelo u ovoj kategoriji valja navesti Uzelčevo djelo Tri ženska akta (1923.) koji je zasluženo preuzeo korice kataloga i promotivni materijal izložbe. Ipak, Šutejev Cvijet II (1975.) iliti antropoflorealni koitus sa svojom psihodeličnom estetikom 70-ih godina svakako je među posebnim primjercima. Zanimljivo je vidjeti kako su tek pet godina nakon tog crteža kombinirane tehnike vrlo slična likovna ostvarenja iz Pink Floydovog filma The Wall, nastalog sedam godina kasnije.

U posljednjem djelu izložbe nalaze se djela generacije slikara i kipara rođenih od tridesetih godina dvadesetog stoljeća naovamo. Od Ede Murtića, Julija Knifera, Đure Sedera, već spomenutog Miroslava Šuteja, nedavno preminule Nives Kavurić Kurtović, Zlatka Kesera, pa do Borisa Bućana, Željka Kipkea, i mlađih autora Stjepana Šandrka i Renea Bachracha Krištofića. Za kraj bih još spomenula da su posebni dojam na mene ostavile slike Miljenka Stančića, Frane Šimunovića, Ignjata Joba i Zlatka Kauzlarića Atača.

Izložene skulpture manjih dimenzija iz kolekcije Hanžeković djela su značajnih hrvatskih kipara poput Antuna Augustinčića, Vanje Radauša, Josipa Turkalja, Vaska Lipovca, a posebno ću spomenuti Leoparda (1938.) Vladimira Filakovca koji je vjerojatno referencijalno postavljen u prostoriju sa ženskim aktovima, Kosu majku II (1985.) Koste Angelija Radovanija te skulpture kompliciranog naziva Aleksandra Srneca i Dušana Džamonje.

Nekoliko djela navedenih u katalogu, poput slika Anke Krizmanić, Naste Rojc, Marijana Detonija te skulptura Marije Ujević Galetović i Stjepana Gračana nije izloženo, a i ovako su izložene umjetnine djelovale poprilično zbijeno u skučenom prostoru muzeja.

Iako je poznati odvjetnik treba cijeniti činjenicu da Marijan Hanžeković podupire mlade umjetnike (osnovao Radničku galeriju 2012. gdje o vlastitom trošku organizira izložbe i tiska kataloge), kolekcionira i posuđuje vrhunska djela hrvatske umjetnosti muzejima, čime i smrtnicima omogućuje pristup lijepom. Dakle, ulaže i promovira umjetnost, što danas postaje rijetkost.

 

Već sam ogladnila i krenula prema stolu sa kanapeima gdje se svi prave fini, što nije lako ako istovremeno trpaš tonu kanape sendviča na tanjur. Svoju sam šaku orašastih plodova jela u prizemlju muzeja gdje se u sklopu izložbe prikazuje dokumentarac o obitelji Hanžeković.

Dok sam prikupljala podatke za članak s pristojno isključenim zvukom na mobitelu, cijeli bus je samo mene čekao i to toliko dugo da je vozač morao napraviti mali tour de Osijek dok se pronađe ta neka izgubljena žena.

Gotovo animalna, kaotično ekstatična atmosfera u autobusu me natjerala da se užurbano sklonim u sigurnost sjedala, gdje ću uz znoj sljedećih četiri sata čamiti u vlastitoj sramoti i tuđem preziru. Povrh svega, svoj zadatak sam shvatila toliko ozbiljno da se nisam dovela ni u pripito stanje i sad je trebalo preživjeti put do Zagreba.

 

Sara Mikelić

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.